On bi se možda i odmakao od košarke, ali košarka neće od njega. Sulejman Begović dobro je poznato ime ovog sporta.

Među koševima je više od pet decenija.

Da ne bismo nabrajali sve što je postigao u karijeri, navest ćemo samo sljedeće – dobitnik je Kolektivne šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za zasluge u Košarkaškom klubu Bosna, kao selektor je predvodio žensku reprezentacije Bosne i Hercegovine do zlatne medalje na Mediteranskim igrama ratne 1993. u francuskom Montpellieru, a gotovo deceniju I po radio je kao koordinator muških selekcija  u Košarkaškom savezu BiH, kada su stasale mnoge uspješne generacije, uključujući i zlatnu kadetsku, koja je 2016. postala prvak Evrope.

Stoga nije čudno da se i danas, kad je formalno van košarkaških struktura, njegovo mišljenje veoma cijeni. U redovnom je kontaktu sa ljudima koji nešto znače i odlučuju u bh. košarci,  a njega često pitaju za savjet.

Tako je bilo i kod posljednja dva izbora selektora “Zmajeva”. I od toga smo počeli, od smjene na klupi bh. seniora – Adis Bećiragić umjesto Vedrana Bosnića?

Bećiragić umjesto Bosnića

“Ne bih to nazvao smjenom. Desilo se iznenada, žao mi je što je Vedran iz svojih razloga, a vjerovatno je imao valjane, odstupio. Znam koliko je bio vezan za ovu reprezentaciju, igrače…

Bio sam cijelo vrijeme u kontaktu s njim, na neki način učestvovao u tom cijelom procesu. Međutim, kad je odlučio da odustane, nije bilo prostora za neku diskusiju i nagovaranje. To je njegov izbor, žao mi je.

Moram reći da sam, i prije nego što je Vedran došao za selektora, agitirao za dvojicu kandidata, Vedrana i Adisa Bećiragić. I kad se desilo ovo s Vedranom, konsultovao sam se s jednim važnim čovjekom, čija se riječ sluša u Savezu. Rekao sam mu da u ovom trenutku postoje samo dva kandidata, a to su Nenad Marković i Adis Bećiragić, što mi je i on potvrdio.

Odmah sam mu rekao da Nenad Marković neće, jer mi je rekao da ima previše obaveza u klubu, a da se poslije naporne sezone želi odmoriti.

Tada sam nazvao Adisa, pitao ga šta misli. Objasnio sam mu na šta dolazi, a dolazi na Evropsko prvenstvo i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Znam da on to može iznijeti. Poznajem ga kao trenera i čovjeka u najpozitivnijem smislu.

U savezu su potom povukli jedini ispravan i logičan potez i imenovali su ga za selektora. Drago mi je, siguran sam da će uspješno obaviti posao, baš kao što je uspješan bio i Bosnić. Nadam se da ćemo dobro igrati na Eurobasketu, a nadam se i plasmanu na Svjetsko prvenstvo”.

Zaista mislite da možemo do svjetske smotre kroz grupu u kojoj nas čekaju dueli sa Francuskom, Crnom Gorom i Mađarskom?

“Nikad ništa nije sigurno u sportu, a kako postoje neugodna, postoje i pozitivna iznenađenja. Ukoliko budemo na okupu imali kompletnu ekipu, optimalne pripreme, zdrave igrače, ukoliko svi budu tu, od Juke Nurkića do onog 12. igrača, zašto ne?

Nemamo se čega plašiti. Vjerujem u ovu generaciju. Igrače dobro poznajem, na neki način oni su uz mene košarkaški odrasli.

Nemamo primadona

Od njihove 14-15 godine radio sam sa trenerima u Savezu na njihovom skautiranju. Prošli su kampove, kadetsku, juniorsku, mladu, sada i seniorsku reprezentaciju. Većinu sam ispratio i poznajem ih u dušu. I vjerujem u njih. Bitno je reći da svi imaju radne navike, veliku energiju, žrtvuju se za ekipu…

Naša reprezentacija nema 12 primadona koje će igrati svako za sebe. Čak i par igrača koji odskaču kvalitetom, karijerom, karizmom… spadaju u momke koji su se spremni u svakom trenutku prilagoditi kolektivu kako bismo napravili dobar rezultat. To garantiram”.

Činjenica je da ovo što danas imamo na seniorskoj sceni dugujemo uglavnom periodu u kome ste i Vi imali izuzetno važnu ulogu u Košarkaškom savezu BiH, kao koordinator za muške reprezentativne selekcije?

“Poslije Evropskog prvenstva 1999. godine za košarkašice u Poljskoj još sam nekoliko sezona radio vani, od Libije, Kosova, Slovenije…

Poslije toga, pao je dogovor sa nekoliko ozbiljnih ljudi u Savezu koji su danas umirovljeni, što bi rekli, da se posvetimo struci. Da postoji u KSBiH segment struke koji će pratiti mlade selekcije, mlade igrače. Prihvatio sam se tog posla i taj period rada u Savezu smatram svojim životnim djelom.

Istina, draža mi je zlatna mediteranska medalja, ali sam na rad u KSBiH veoma ponosan. Tada smo se maksimalno posvetili struci, u saradnji sa generalnim sekretarima Saveza, prvo Huseinom Đelilovićem, zatim Zdravkom Kneževićem i Harunom Mahmutovićem.

U šali sam govorio da je “vrijeme da sudijski savez BiH postane Košarkaški savez BiH”. I, stvarno, tada je omogućeno da se skautira ne samo po cijeloj BiH, nego i Evropi, čak i u Americi. Znam da sam, kad sam prije 5-6 godina odlazio iz Saveza, u kompjuteru ostavio spisak od 140 igrača, u dobi od 14 do 17 godina, koji su označeni kao potencijalni reprezentativci”.

Malo je, međutim, poznato da ste Vi odigrali možda i ključnu ulogu da Jusuf Nurkić, sadašnja NBA zvijezda, postane reprezentativac BiH. Kasnije, u onim već dobro poznatim turbuletnim odnosima Nurkića i pojedinaca iz Saveza, bili ste jedan od rijetkih sa kojima je centar Blazersa bio i ostao cijelo vrijeme u kontaktu?

“On je postao gotovo kao moje dijete. A opet, sve je neka igra slučaja. Kad je Jusuf imao nekih 14-15 godina, dogovorio sam se sa njegovim menadžerom Enesom Trnovčevićem da dođem u Ljubljanu da se upoznamo, jer je Nurkić izrazio želju da igra za BiH, a tad je trenirao u jednom klubu u Sloveniji.

Sve bilo jasno

Stigao sam u Sloveniju sa Mirsadom Milavićem, nekadašnjim košarkašem i članom Bosnine uprave, jer je Bosna uprava tada igrala u Ljubljani protiv Olimpije utakmicu ABA lige.

I kad smo se napokon sastali, Trnovčević me je pitao da li je potrebno da organiziramo neki trening da vidim Jusuf na terenu, procijenim da li je to ono što nam je potrebno. Odgovorio sam mu, a postoje svjedoci, da nema potrebe, da mi je sve jasno. Samo sam mu rekao: ”Čuvaj ovo dijete, bit će čudo”.

 Nisam ja nikakav prorok ili slično, ali na osnovu ranijih iskustava sa igračima, građe tijela, morfologije… da sad ne idem u struku, zaključio sam da je riječ o izuzetnom potencijalu.

Tada smo uspostavili prvi kontakt i to traje do danas, kada smo u veoma bliskim odnosima. Naravno, zaigrao je Jusuf i za reprezentaciju BiH. Predvodio je naše juniore i mladu selekciju do plasmana  A-diviziju, kod selektora Nenada Markovića i Alena Abaza. Ubrzo je debitirao i za naše seniore. Kad god je mogao, odazivao se reprezentaciji.

Svjestan sam da javnost i mediji traže senzacionalizam, da su često pravili frku u stilu “hoće-neće”, međutim, znam da mu srce krvari i za ovu državu i za ovu reprezentaciju. Dobro znam da Nurkić ništa nije uradio što ne treba. Sa mnogim ljudima sam se zakačio jer sam stao iza njega, a stojim i danas. Oni koji ga napadaju ne mogu mu opepeliti, on je momak s obrazom.

Ne znam odakle ljudi izvlače neke podatke, navode broj utakmica. Šta žele time dokazati, da li su to neki lični animoziteti ili kompleksi koje liječe na taj način?

Naravno, pri tome svjesno zanemaruju njegov razvojni put, činjenicu da je često pauzirao zbog povreda i operacija, a tu su i specifični propisi NBA lige. Sada se, napokon, sve stabilizovalo i bio bi red da ga puste na miru, da ovo što je pred njim odigra sa svojim drugarima u reprezentaciji.”

Međutim, jasno da će nam za uspjeh trebati mnogo više od samog Nurkića?

“Naravno, nijedan igrač, koliko god bio kvalitetan, ne može sam i pogrešno bi bilo takav teret stavljati na Jusufa.

Prije svega, Nurkić igra poziciju, centra, koja ovisi od drugih igrača. Centar mora imati izvanrednu saradnju sa ostalima, moraju biti u sinergiji. On nije igrač koji će uzeti loptu i igrati jedan protiv pet, ali Nurkić samom svojom pojavom i igrom bez lopte čini ostale boljima.

Ukoliko budu pametni, a hoće, da ga koriste maksimalno, možemo biti veoma opasni. Jusuf zna kad treba šta uraditi, kad napasti koš, kad dodati, ima fantastičan pregled igre.

Ući će u fajt sa svima

Na taj način, on može biti od fantastične pomoći našoj reprezentaciji. No, on sam nije dovoljan, niko od rivala zbog toga neće pasti na koljena, svi danas imaju ozbiljne sastave. Bit će borbe, ali ako se da maksimum, ove momke treba podržati, kako god završilo. Na stranu ko je kakav kvalitet, oni se bore, oni će ući u fajt sa svima”.

Kao čovjeka koji je dobar dio karijere posvetio Košarkaškom klubu Bosna i Košarkaškom savezu BiH, moramo Vas pitati kako gledate na činjenicu da je Bosna (ponovo) ispala u niži rang, a Savez javno objavio da će, ako ne bude konkretne finansijske pomoći, biti prisiljen otkazati nastupe pojedinih reprezentativnih selekcija na međunarodnoj sceni?

“U Bosni sam od 1975. do 1991. bio trener. Bosna je žrtva tranzicije, što je posebno izraženo ovdje u bivšoj Jugoslaviji.

Jedni ljudi su pomrli, drugi se povukli, došli su neki novi, pokušavali… Koliko su uspijevali, vidimo danas. Treba mladima govoriti da Bosna bila vrhunski klub, prvi prvak Evrope iz bivše Jugoslavije, međutim, to je historija, prošlost.

Danas nema snaga voljnih i sposobnih da pomaknu stvari naprijed. Nema institucija koje bi vodile računa o vrhunskom sportu, nema sistemskog rješenja. To što neko da 2.000, 3.000, 5.000 KM, malo znači.

Neko koči svjesno, neko nesvjesno. Pa, pogledajte našu političku situaciju. Hoće li neko nekad pitati te silne patriote među političarima, koji se busaju u prsa koliko vole BiH, misle li pomoći reprezentacijama ove države.

Evo ja ih pitam, sve njih na vlasti: “Čije su ovo, druže, reprezentacije? Gdje ste kad treba podržati reprezentacije koje promoviraju ovu državu. Ako vam to ne treba, ako ne želite podržati, recite, pa da ljudi koji se bore i pate za ovaj sport znaju na čemu su. Ako jesu vaše reprezentacije, onda je vaša obaveza da ih finansirate, nemojte pomagati, kad dođe privatni sponzor, on pomaže. A ovo je vaša obaveza”.

Pa, zamislite da naši sportisti imaju odnos prema reprezentacijama kakav imaju političari? Nemojte misliti da igrači to ne vide, ali oni imaju ogromnu ljubav prema državi i reprezentaciji, neće je iznevjeriti.

A znam da je masa naših igrača mogla igrati za druge reprezentacije, ali nisu. A da jesu, svi ovi političari, koji su ih svojim odnosom otjerali, prvi bi ih napali. Znam da će ovo naići na kritike, ali ne zanima me. Iza mene nema nikakvih hipoteka”.

Ni na utakmicu da pozovu

Begović je za sportska ostvarenja kroz karijeru dobio mnoga priznanja, zaobišlo ga je, kaže, jedino iz “kuće koju je i on osnovao”, a to je Košarkaški savez BiH.

“Imam priznanje za životno djelo, imam Bosninu kolektivnu Šestoaprilsku nagradu, jedino se moram pohvaliti da nemam iz kuće koju sam osnovao 1992. godine sa još nekoliko ljudi, a to je Košarkaški savez BiH, kada smo primljeni u FIBA (Međunarodna košarkaška federacija).

Nikad se niko nije sjetio da me pozove na utakmicu, a kamoli uruči neko priznanje, ako ništa komad papira. Međutim, to nije moj problem, to je njihov problem”, kaže Begović.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here