U minulih dvadeset godina kroz reprezentaciju BiH su prodefilovali mnogi igrači. Neki su ostavili veći, neki manji trag. Među onima koji su dres BiH nosili srcem i u svakoj utakmici davali posljednji atom snage svakako je Dragan Blatnjak (39) koji je pozivan u nacionalni tim za vrijeme ere Blaža Sliškovića.

Najuspješniji period Blatnjakove karijere vezan je za Hajduk s kojim je osvojio dva trofeja, ujedno i zadnja za splitski klub, a veliki trag ostavio je u Rusiji gdje je nastupajući za Moskvu i Khimki proveo šest godina.

Danas kada su zlatni dani i svjetla reflektora daleko iza njega, Blatnjak je svoj mir našao u Zadru, tu se i oženio, postao otac troje djece… Ujedno radi i kao trener u omladinskoj školi istoimenog kluba.

“Poslije rata koji nikome nije donio ništa morao sam se negdje smjestiti, naći svoje gnijezdo. Nakon što sam neko vrijeme proveo igrajući za Brotnjo uslijedila je ponuda Zadra i u tom momentu ni slutio nisam da ću s tim gradom tako ‘kliknuti’ i da ću tu danas živjeti. Klima, mentalitet ljudi, grad…, sve to me je osvojilo u startu i ne mogu se danas zamisliti ni u jednom drugom gradu”, prve su riječi Blatnjaka na početku razgovora za Reprezentacija.ba.

Ostao je Blatnjak u fudbalu. Jednog dana vidi se kao uspješan trener.

“Ah, fudbal je ono što najbolje znam raditi. Završio sam već UEFA-inu A licencu, trebao sam i Pro, ali problem je što nisam ispunjavao sve kriterije i na kraju nisam upao na program. Kroz jedan period vjerujem da ću i to riješiti jer bez toga nigdje na tržištu ne možeš konkurisati, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Trenutno radim s djecom u Zadru, trudim se što više prenijeti znanja na njih i usmjeriti ih, vidjet ćemo gdje ću na kraju završiti. U tom segmentu sam realan prema sebi. Mlad sam, zelen, još moram učiti. Težak je to posao, naročito je teško mladim trenerima koji rijetko dobijaju šansu, a i kad je dobiju strpljenja gotovo da i nema. Danas da sam igrač možda bih više cijenio trenere. Tek sada shvatam njihove riječi da uživamo dokle god smo igrači.”

U jednom treneru iz BiH vidi posebnu perspektivu. Radi se o Vuletu Trivunoviću, strategu GOŠK-a, nekadašnjem njegovom saigraču iz Rusije.

“Vule ima sve što je potrebno jednom treneru. Znanje, trenersku žicu, zna se postaviti na pravi način… Uvjeren sam da će on, ako sve bude išlo kako treba, napredovati mnogo u godinama koje dolaze. Bože zdravlja…”

Blatnjak je u Hrvatskoj uz Zadar igrao još za Hajduk i Osijek, da bi potom otišao u Rusiju. Tamo ga je dočekala druga klima, kultura…

“U tom periodu nije se bilo teško prilagoditi. U Khimkiju je tada bilo barem sedam-osam fudbalera s Balkana, uključujući Trivunovića, Maksumića. Jedno vrijeme trener je bio i Slavoljub Muslin. Kada si u takvom ambijentu onda ti ni jezik nije problem, uvijek pri ruci imaš nekoga svog, a lakše prebrodiš i tu veliku udaljenost od kuće. Rusija je jedna predivna zemlja, ljudi su srdačni, topli… Danas kada podvučem crtu pamtim samo lijepe dane. Nisam doživio niti jednu najmanju neugodnost”, priča Blatnjak, pa potom dodaje:

“Nekad je jedino bilo malo naporno zbog putovanja, često si letio avionom, dok se u Moskvi bilo teško snalaziti zbog velikih gužvi. Ipak je to grad od skoro 20 miliona stanovnika. Mi s Balkana smo navikli da ako je trening u 10:00 sati da možemo krenuti 9:15, a u Rusiji si mogao krenuti i dva sata ranije, pa opet zakasniš. Ali, treba biti i realan, nije to opet ništa teško. Ljudi drugi rade duplo teže poslove za manje novaca, pa ne kukaju. Mi fudbaleri smo razmaženi, uvijek mislimo da je nama najteže. Realnost je drugačija.”

Od svih klubova izdvaja jedan – Hajduk.

“Hajduk je ljubav, ostalo je zarada. Dičim se s tim da sam proveo tri i pol godine u Splitu. Imao sam tu sreću da sam s tim klubom osvojio dva prvenstva koja su, eto, nažalost i posljednja. Neopisivo je biti dio te porodice, tek kada si unutra osjetiš koliko je to veliki klub. Bilo je meni lijepo i u Brotnju, u Osijeku, pa u Rusiji, ali sve su to bile sredine u kojima nastojiš profesionalno odraditi posao i nagraditi se za uloženi trud. Hajduk je nešto drugo.”

Na red je došla priča i o reprezentaciji BiH za koju je nastupao nekoliko godina.

“Naježim se kada se sjetim tih vremena, odjednom se stvore brojne slike u glavi, počevši od mlade reprezentacije pa do A. Jedva sam čekao okupljanja da vidim Terkeša, Pelaka, Stajića, Trivunovića… To je bila jedna dobra klapa, svi smo se dobro slagali, a novca gotovo da i nismo imali. Krpali smo kraj s krajem da bismo se okupili u Travniku, Zenici ili u Sarajevu, davali smo jedan drugom marku, dvije za kafu… Bilo nam je samo bitno da smo tu, da smo reprezentativci.”

Ispričao je i anegdotu kada je dobio poziv u A reprezentaciju BiH.

“Kada su mi rekli da ću biti cimer s Elvirom Baljićem koji je tad bio u Real Madridu htio sam otići do recepcije i pobjeći s hotela. Pitao sam se, šta ću ja s njim u sobi, neugodno mi je bilo. Na kraju kada je on ušao u sobu imao sam osjećaj da je on u Zadru, a da sam ja igrač Real Madrida. Nevjerovatno je kako me tretirao. Počeo mi je govoriti da me zna kao igrača, da me pratio već kroz mladu reprezentaciju. To su veličine, kapa do poda! Bili su tu još Hibić koji je bio kapiten u jednom Atleticu, pa Salihamidžić iz Bayerna, Barbarez iz HSV-a. I zamislite sad mene iz Zadra u jednoj takvoj grupi”, kaže kroz smijeh Blatnjak.

Danas kaže da mu je na putu ka ozbiljnoj karijeri mnogo pomoglo iskustvo igranja u BiH.

“Liga je u tom periodu za igrača mojih godina bila dosta opasna i ujedno zanimljiva. Dobijao sam ‘batine’ na skoro svakom gostovanju, niko nikoga nije štedio, a to mi je kasnije pomoglo da očvrsnem i da se isprofolišem. Nisi ti tad mogao zaraditi, guštalo se u fudbalu. Danas kada za nekoga kažu da je talenat i kada razgovaraju s njim, ne gleda se kakve ti uslove daje taj klub za dalje razvijanje već se samo o finansijama priča. Liga je, s druge strane, mnogo napredovla po pitanju infrastrukture, medijski je dobro ispraćena. Dosta je sve to bolje upakovano nego nekad.” kaže za kraj Blatnjak za Reprezentacija.ba.

Blatnjak je počeo u Brotnju, kasnije preko Zadra stigao 2003. godine u Hajduk odakle četiri godine poslije odlazi u Rusiju gdje je u dresu Khimkija, Rostova i FK Moskva odigrao više od 130 utakmica u prvoj ligi Rusije. Karijeru je kasnije zavšrio u Osijeku i Arbanasiju. Za BiH je nastupao 12 puta – od 2002. kod Bake Sliškovića pa do 2007. godine kod Fuada Muzurovića. Za U21 BiH igrao je 11 puta i zabio tri gola.

(Reprezentacija.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here