Trenutno se nalazi u Parizu, gdje čeka da se stabilizuje situacija s koronavirusom i da se vrati svojim obavezama. U bogatoj igračkoj karijeri Hadžibegić je u svakom klubu u kojem je igrao ostavio dubok trag i ostao zapamćen među navijačima kao vođa ekipe. Izveo je posljednji jedanaesterac za reprezentaciju Jugoslavije na velikim takmičenjima, a bio je i posljednji kapiten nekadašnjeg nacionalnog tima.

No, Faruk Hadžibegić je, prije svega, zaljubljenik u nogomet i kao takav uvijek zahvalan sagovornik o svim nogometnim temama. Za naš portal je govorio najviše o nogometu u nekadašnjoj ligi, velikoj četvorki ex-Yu lige, reprezentaciji BiH, Hasanu Salihamidžiću i FK Sarajevo.

S obzirom na to da ste dugo godina igrali na svim jugoslavenskim stadionima, koji Vam je gostujući teren ostao u sjećanju kao teren s najžešćim pritiskom domaćina i zašto?

– Teško pitanje. Ipak, ako moram izdvojiti, rekao bih da je meni najteže bilo igrati u Podgorici na stadionu Budućnosti i na splitskom Poljudu. Budućnost i Hajduk su uvijek imali dobre ekipe i velike ambicije. I bilo je to neko prijateljsko rivalstvo između Budućnosti i Sarajeva te Hajduka i Sarajeva. Uvijek su imali veliki motiv da pobijede bordo tim, bar sam ja stekao takav osjećaj.

U vrijeme dok ste aktivno igrali nogomet, jeste li bili sujevjerni?

– Ma ne, nikada nisam o tome razmišljao da imam neki ritual koji ću uraditi prije utakmice. Uvijek sam bio fokusiran samo na ono što me čeka 90 minuta. Nisam nikada ni pobjegao iz karantina. Nije bilo potrebe za tim potezom.

Spomenuli ste Hajduk, je li istina da ste bili pred potpisom za tim s Poljuda?

– Jeste. Bilo je sve dogovoreno. Bio sam na kraju ugovora sa Sarajevom, imao sam jednu dobru situaciju. Igrao sam u sjajnoj formi, nastupao sam za reprezentaciju. Rekao bih da sam tada bio u modi. Tako da su me kontaktirali čelni ljudi Hajduka, a razgovarao sam s Titom Kiriginom. Rekao bih iz ove perspektive da me bilo malo ponijelo. No, kada se sve sleglo, shvatio sam jedno – da bez Sarajeva ne mogu i da je to moj život. Tako da sam ponovo razgovarao s Kiriginom i objasnio mu okolnosti. Imao sam sreću da mi je ovako rekao – “Ako je Sarajevo u pitanju, ja to razumijem i opraštam ti kao da ništa nije bilo. Ako je drugi klub u pitanju, za mene prestaješ biti živ čovjek i uništit ću ti karijeru”. U tim trenucima bio sam najsretniji na svijetu. Nakon toga se rodilo veliko prijateljstvo s njim, ali i cijelom porodicom.

Ko su bili najmoćniji ljudi jugoslavenskog nogometa u to vrijeme?

– Tito Kirigin, Miljan Miljanić i Svetozar Vujović. To su bili najrespektovaniji ljudi iz nogometa u to vrijeme.

Je li velika četvorka bila privilegovana u nekadašnjoj moćnoj jugoslavenskoj ligi?

– Ne bih se složio. Isto kao što mnogi danas misle da su Sarajevo i Željezničar privilegovani u bh. prvenstvu. Crvena zvezda, Hajduk, Partizan i Dinamo, to su bili najveći i najbolji klubovi. Veliki rivali, a mi smo igrali s velikom borbenošću i žarom protiv njih i težili smo da ih pobijedimo. Uspijevali smo. Iz okršaja s njima izlazili smo bolji i jači, jer smo imali vrhunskog suparnika.

Protiv koga ste Vi lično imali najviše uspjeha od tih klubova?

– Moram nazvati Čalu Janjoša da ga pitam (smijeh). On je vodio statistiku. Imam ja dva otrova, Nijaza Merdanovića i Mehmeda Janjoša. Oni sve znaju, oni su moja biblioteka i kartoteka. Tako da stvarno – ne znam. Pamtim da je bilo odlično igrati protiv klubova velike četvorke, bio je uvijek pun stadion. To se pamti, to se ne zaboravlja. Smatram da je ta liga bila među pet najboljih u Evropi. Nijemci, Španci, Englezi i Italijani su bili možda bolji, ostali ne. To je moje subjektivno mišljenje.

Kojih Vam je pet minuta najdražih, a kojih pet najtužnijih u karijeri?

– Kroz čitavu karijeru pamtim samo lijepe stvari. Naravno, ima zadovoljstvo, ali i tuga. Ako već moram reći, titula sa Sarajevom 1985. godine je najdražih pet minuta karijere. Borili smo se u jakoj konkurenciji i na kraju smo uspjeli dotaći vrh. Najtužniji? Teško je reći. Mislim da je neodlazak na Evropsko prvenstvo 1992. godine bio izuzetno stresan trenutak za mene. Tada sam bio kapiten reprezentacije i sam sam odustao od nacionalnog tima. Nazvao sam Miljana Miljanića i Batu Bulatovića i rekao da više neću da budem član reprezentacije. Bio je april 1992, a rekao sam da ne mogu i ne želim igrati.

Šta se igračima mota po glavi kada se bliži kraj karijere?

– Nažalost, skratio sam karijeru zbog okolnosti koje su tada bile. Igrao sam skoro do 38. godine, ali mogao sam još. U tim trenucima bio je rat i imao sam puno izbjeglica kod sebe. Paralelno s nogometom je bilo teško da sve funkcioniše. Na kraju sam igrao u Toulouseu. I jednom mi supruga kaže, ova mlađa kćerka stavila je sliku na sto i kada krene u školu, poljubi, kada se vrati, učini isto. Pitala je stalno gdje sam. To je bio signal da prekinem karijeru. Nije mi žao, otišao sam svojom voljom, ali sam fizički mogao još. Bila je i oproštajna utakmica koju je organizovao Sochaux, a to je bio jedini meč u historiji ovog kluba da su oni organizovali na taj način. Ponosan sam zbog toga. Pamtim da su tada bila 72 bh. građanina na tom okršaju. Igrali smo protiv selekcije Kanala plus.

Jeste li odmah uplovili u trenerske vode?

– Bio sam miljenik familije Peugeot. S vlasnikom i sinovima sam bio u dobrim odnosima. Eric Peugeot je zamijenio svog oca i imao je želju da budem sportski direktor. Međutim, za godinu su me nazvali i rekli samo da sam ja novi trener Sochauxa. Ušli smo odmah u prvu ligu i napravili smo lijepu priču, prijateljstvo traje i dan-danas.

Da li je teže biti igrač ili trener?

– Sigurno trener. Kao igrač zavisiš od sebe, ali kad si trener, komanduješ ekipom. Jedanaest igra, a onaj dvanaesti je već ljut. Šta tek misli onaj osamnaesti. To je nezahvalna uloga, ali to je sastavni dio posla. Ko hoće da prihvati ovaj posao, mora biti svjestan svih zamki. Trenerski posao je vrhunski. Pogotovo kada neko to voli.

Treba li trener biti tiranin ili prijatelj igračima? Može li taj odnos uopšte biti crno-bijel?

– Ne, ma kakav tiranin. To ne prolazi nigdje. Trener treba imati svoje principe i mora u svakom momentu da dominira. Da bude psiholog i motivator. Nisu svi ljudi isti, nisu svi igrači isti, a ni klubovi nisu svi isti. Trener koji nema povjerenja u sebe možda može biti tiranin.

Poznato je da ste Vi uvijek držali do principa. Tako ste prije više od 20 godina, kada ste bili selektor reprezentacije BiH, imali nesuglasica s Hasanom Salihamidžićem, koji je tada bio najbolji igrač državnog tima. Šta se ustvari desilo?

– Ja sam čovjek od principa i držao sam se toga. Kada sam postao selektor i kada me postavio Jusuf Pušina, imao sam odgovornost prema reprezentaciji. Prvu listu nisam sastavio ja, nego moji pomoćnici, Janjoš i Đurbuzović. Naravno, ja sam odobrio spisak. Dođemo u Mađarsku i shvatimo da nedostaje igrača. Onda smo pusudili dva nogometaša iz mlade selekcije – Avdića i Joldića. Odigrali smo 1:1, a Avdić je postigao gol. Salihamidžić je bio pozvan i bio je naš najbolji nogometaš. Nije došao, a ni danas ne znam zbog čega. Rekli su mi da mu je neko to dozvolio. On je to meni potvrdio na telefon, a ja sam mu naglasio ko je selektor i kome se treba prvo javiti. Tako da nisam mogao preći preko toga. Ne zbog toga što ne bih oprostio Hasanu, nego kako da dođu Hibić, Konjić, Bolić, Kodro, Baljić… A jedan je detalj bio presudan. Sjećam se Bakira Beširevića koji je igrao lijevog beka u Osijeku i dovezla ga je trudna supruga i vratila se kući. Kada sam to vidio, sve je bilo rečeno. Prema tome, niti jednog momenta nisam mogao drugačije reagovati. Ovo je prava istina.

Gledajući iz ove perspektive, ostaje li žal što niste duže ostali na klupi reprezentacije BiH?

– Svakako. No, ako hoćete da radite, morate se osjećati dobro u tom okruženju. Ja nisam imao takav osjećaj. Zbog mog autoriteta da svima odgovaram. Žao mi je, mislim da sam mogao dati više. No, za to sam trebao dobiti pravu priliku, mnogi su je dobili. Mislim da to nije bilo pošteno. Ipak, to je sudbina.

Da li imate želju da u budućnosti budete na klupi bh. državnog tima i FK Sarajevo?

– To je pitanje koje u ovom momentu nema odgovor, ja sam selektor Crne Gore. Imam ugovor sa Savezom, imam moralni dogovor s Dejanom Savićevićem i nema novca i sile kojom bih to prekršio. A Sarajevo je dio mene, više od pola mog tijela. Mene će sahraniti u dresu ovog tima. Međutim, danas sam na jednom mjestu i volim uvijek hodati uzdignutog čela.

Pitanje za kraj – je li istina da dobro poznajete političku scenu u BiH?

– Poznajem puno naših današnjih političara i pratim sve. Također, glasam, ali se ne bavim politikom. Puno se orijentišem na ono što većina ljudi kaže. U aktuelnoj situaciji, mislim na mjere oko zaštite od koronavirusa, uradili su dosta dobrih stvari. Naročito, ako uzmete uslove u kojima rade. Ministar sigurnosti je povukao nekoliko dobrih poteza. Zadovoljan sam što ima relativno dobra simbioza političara s vrha koji rade dobre stvari kako bi zaštitili građane. U Evropi i svijetu nam sole pamet, a vidimo danas da su iznenađeni zbog Covid-19. Nema toaletnog papira, nema maski, ima puno mrtvih. Čini mi se da naši političari rade ono što mogu, mislim na ovaj dio oko zdravstva. Ostalo ne bih komentarisao.

Tri kluba u Turskoj

Igračku karijeru Hadžibegić je proveo u redovima Sarajeva, a osim tima s Koševa, najviše je još igrao za Sochaux. U dresu bordo tima odigrao je 241 utakmicu i postigao 25 golova, dok je u redovima Sochauxa odigrao 242 meča i 16 puta se upisao u strijelce. Sa Sarajevom je osvojio je titulu šampiona Jugoslavije u sezoni 1984/85. U karijeri je nosio dresove još dva tima, a to su bili Toulouse i španski Real Betis.

Za fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije Hadžibegić je upisao 61 nastup, a šest puta se upisivao u listu strijelaca.

Trenersku karijeru počeo je u Sochauxu, a 1999. godine postao je i selektor naše reprezentacije. Potom je vodio Betis u Španiji te Troyes u Francuskoj. Nakon toga je otišao u Tursku i tamo vodio tri tima – Gaziantepspor, Diyarbakirspor i Denizlispor. Potom se ponovo vraća u Francusku 2007. godine, a tamo je vodio Chamois Niortais (Niort), Dijon, Bastiju, Arles-Avignon, Valenciennes i Red Star, nakon čega postaje selektor Crne Gore.

(sport1.oslobodjenje.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here