Kada se spomene ženska košarka, većini poznavaoca igre pod obručima sa naših prostora prva asocijacija je legendarna Razija “Raza” Mujanović. Raza je punih 27 godina profesionalne karijere harala pod obručima širom svijeta.

Sa 14 godina je došla iz rodnih Ratkovića u Tuzlu i tada je počela košarkaška bajka. Grad soli i košarkaški klub “Jedinstvo Aida”, Raza je zadužila za sva vremena. Igrala je paralelno za mlađe selekcije i za prvi tim Jednistva, koje je tih godina postalo prvoligaš.

Tri puta ste bili proglašeni za najbolju košarkašicu evrope, kakav je osjećaj sada kada se sjetite tog perioda?

Sada kada vratim film, tek vidim koliko je to veliko i teško dostižno. Dok sam aktivno igrala, sve mi je to bilo normalno, težila sam pobjedama, naporno radila i svi ti uspjesi su mi bili logičan slijed okolnosti. Naravno, jako sam ponosna na svoju karijeru i to što sam 3 puta proglašena za najbolju košarkašicu Starog kontinenta.

2017. Bh. košarkašica Razija Mujanović nova je članica Kuće slavnih Međunarodnog košarkaškog saveza (FIBA) u generaciji 2017. godine. Pored Mujanović u Kuću slavnih u generaciji 2017. uvršteni su i Toni Kukoč (Hrvatska), Shaquille O’Neal (SAD), Mickey Berkowitz (Izrael), Pero Cameron (Novi Zeland), Valdis Valters (Latvija). Uz njih, kao trener je uvršten Dušan Ivković (Srbija) te originalni “Dream Team”, američka reprezentacija koja je na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni osvojila zlatnu medalju.

2017. ste zasluženo i dobili svoje ime u počasnoj kući Slavnih kako je BiH reagovala na to?

Država prvobitno nije ni reagovala, kao da nisu ni znali da ću dobiti to priznanje. Međutim narod je bio oduševljen. Taj običan čovjek se obradovao više nego ja, iskreno! Mediji su me jako podržali, a tek potom su stigli pozivi iz institucija. To je sve manje bitno, meni je važno da me ulazak u FIBA Hall of Fame učinio “košarkaški besmrtnom” i da djevojčice iz BiH imaju svog uzora iz komšiluka koji je “uspio” i u nečemu bio najbolji. 

Vaša je priča inspirativna. Rođeni ste u selu Ratkovići u Bosni i Hercegovini, što nije bila idealna startna pozicija za razvoj vrhunskog sportaša. Kakav je bio vaš put? Ko vas je prepoznao, zbog čega košarka i da li ste se prije nje bavili sportom?

Visinom sam se isticala u odnosu na drugu djecu u osnovnoj školi. Moj trener Miki Vuković koji je tada vodio Jedinstvo iz Tuzle je došao u moje rodno selo Ratkoviće, razgovarao sa mojim roditeljima i dogovorio moj prelazak u Tuzlu. Put je bio izuzetno težak. Kao djevojčica sa sela doći u Tuzlu je već bila ogromna promjena za mene.

Zatim, relativno kasno sam počela da treniram košarku, prije toga se nisam bavila uopšte sportom. Moj jedini susret sa košarkaškom loptom prije dolaska u Jedinstvo je bio u školi na fizičkom odgoju.. Ali moj rad i upornost su dali rezultate. To djevojčicama uvijek ističem. Bez napornog rada, nema rezultata.

Napornim radom idu Vašim putem? 

Posvećenost, rad i vjera u sebe. Bez te tri stvari nema uspjeha, bez obzira kojim se poslom bavite. Ja sam sanjala košarku, sanjala pobjede i nikad mi nije bila kafa sa drugaricama ispred treninga. Trenirala sam više od drugih. Trening sa ekipom završi, a ja ostanem da treniram individualno, trčim oko dvorane. A trener Miki me naučio da vjerujem u sebe. Na početku sam bila pomalo nesiguran, ali on me ubjedio da mogu biti najbolja na svijetu. Ponavljao mi je to na svakom treningu. Kada sam to prihvatila, došli su rezultati. 

Kroz Vašu karijeru mogli su se čuti razni komentari, kako ste to sve podnosili ?

Kada ste dominantni, i u nečemu jako dobri, onda počinju svakojaki komentari, obično iz nemoći. Nije me to doticalo. Znala sam koliko vrijedim i bila usmjerena ka cilju.

Željeli ste biti prvi centar Jugoslavije, da li ste zbog svoje ambicije, upornosti a na kraju  i rezultata imali ljubomore u timu?

U tom periodu konkurencija je bila zaista jaka na svakoj poziciji! Sigurno da je bilo i nekih sitnih ljubomora, ali mi smo dobro funkcionisale kao tim. Jer da nije bilo timskog duha, sigurno ne bi bilo ni medalja sa svjetskih, evropskih i olimpijskih takmičenja.

Za sport je jako bitna brza reakcija i još brže razmišljanje. Vi ste bili sam kreator igre; koliko je potrebno odricanja ukoliko se živi košarka?

Sigurno mnogo. Pogotovo kada igrate na visokom nivou, nemate mnogo slobodnog vremena. Zato sada uživam u propuštenom sa porodicom i prijateljima.

Kao što je i na košarkaškom terenu uvijek ona bila ta koja bi podizala duh svoje ekipe i motivirala suigračice, tako je sada uvijek nastojala biti pozitivna.

Da li Vam je ta posvećenost ugrozila neke odnose?

Ne gledam na to tako. Ko me cijenio i volio, još je tu. Imam mnogo prijateljstava koja traju 30+ godina i na to sam ponosna.

Iza Vas su sjajni rezultati; 1988. osvojili ste srebrno odličje na Olimpijskim igrama, 1990. reprezentacija je došla do drugog mjesta na svjetskom prvenstvu, godinu poslije i na europskom. Po čemu pamtite te uspjehe i s kojim ste se izazovima dalje susretali?

Da, divan period mog života. Posebno medalja sa Olimpijskih igara u Seulu 1988 godine. Svaki sportista sanja tu medalju, ja sam imala sreću da taj san i ostvarim. Ostaje mala žal što se nismo pojavile na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, jer smatram da smo bile zrele za zlatnu medalju. Ali šta je, tu je.

U prijašnjim intervjuima rekli ste jednu surovu istinu “BiH nije briga za mene”. Od aprila 2019. angažovani ste u KSBiH; jesu li sada sa Vama bolje prilike? 

Trenutno sam angažovana u Košarkaškom savezu BiH kao Team Manager ženskih selekcija Bosne i Hercegovine. Tu je sada jedna nova garnitura ljudi. Svima poznati Mirza Teletović, legendarni Samir Avdić, generalni sekretar Amer Čolan..

Mislim da samo činjenica da ženska selekcija ima priliku da ode na Evropsko prvenstvo prvi put nakon više od 20 godina pokazuje da slažemo kockice. Posljednji put smo bili na EP dok sam ja još igrala, stoga je moj cilj po ulasku u Savez bio odlazak na Evropsko prvenstvo 2021. godine.

Pobjedile smo favorizovanu Rusiju u Rusiji, te Švicarsku u Sarajevu. Vjerujem da ćemo nastaviti u tom ritmu. Imamo stručan tim ljudi, dobru ekipu, razmjenjujemo mišljenja i dajemo sve od sebe za Domovinu. 

Da li vas nervira kada Vas oslovljavaju sa legendom košarke, s obzirom da ste po prirodi jako skromi.

Haha, za to “legendo” me veže jedna anegdota. Moj PR Manager Anel Imamović, svaki put kada zna da nisam imala baš najbolji dan me nazove i prvo što mi kaže je “Gdje si Razo legendo” i ne mogu da se ne nasmijem! U principu ljudi me često tako zovu i nema nekog razloga da mi smeta jer nije zlobno. Mada je meni  najdraže kad me zovu jednostavno Raza. 

Primljeni ste u FIBA-inu kuću slavnih u Ženevi. Da li u skorije vrijeme bili tamo, kakav je osjećaj kada vidite da je neko priznao ono za šta ste se cijeli život borili?

U Ženevi nisam bila, ali sam imala susrete sa delegacijom FIBA-e u Njemačkoj  i sa njima sam u svakodnevnom kontaktu zbog projekata i komisija. Pristup i odnos koji imaju prema meni je fenomenalan i to će se sigurno prenjeti i na reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Voljela bih opet posjetiti Ženevu i još jednom osjetiti taj poseban osjećaj u Muzeju FIBA-e. Sve moje medalje i trofeji su stali u to jedno priznanje. Neopisivo! 

Rekli ste da je vrijeme u BiH da se  donese novi zakon o sportu, bez kojeg je, kako kažete, teško ići naprijed. O kakvom je zakonu riječ?

Postojeći Zakon o sportu BiH nije ni jasan, a ni detaljno obrađen kako to dolikuje ozbiljnim državama! Ranije sam za medije govorila kako u Zakonu stoji: „Sistemsko stvaranje uvjeta za ostvarivanje vrhunskih sportskih rezultata“. Voljela bih da neko od ovih velikih stručnjaka koji godinama raspoređuju fondove namijenjene za sport mi kaže koliko je napravljeno sportskih dvorana, stadiona, atletskih staza u periodu stupanja na snagu ovog Zakona na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine?

Još jedna u nizu nelogičnosti koju pod hitno moramo riješiti je član Zakona u kojem stoji „Sportista može da se bavi sportskim aktivnostima amaterski i profesionalno“, ali nigdje nije jasno definisano šta je amaterski, a šta profesionalni sport. I baš zbog toga su najčešće u podređenom položaju naša talentovana djeca kojom se manipuliše! Stoga moramo da radimo na izmjenama i dopunama postojećeg Zakona ako želimo da stvaramo sredinu koja će se zadovoljavati medaljama i peharima, a ne samo učestvovanjem na takmičenjima. To su samo neke od promjena na kojima se mora raditi.

Ova kriza koja nas je zadesila je ogolila svo bezakonje koje vlada u sportu i pokazala da sportski savezi i klubovi uopšte nisu zaštićeni, da su prepušteni sami sebi i da država nema plan za spas sporta u Bosni i Hercegovini.

Država ne ulaže u nove nade; politika je kriva?

Sigurno da je velika odgovornost na politici i političarima koji uopšte namaju sluha za sport! Sport je najbolji ambasador jedne zemlje u svijetu. Ja to znam iz svog iskustva. Promovisala sam državu na svakom koraku. U ratnom periodu okupljala reprezentaciju. Nekada su na pomen Bosne i Hercegovine nabrajali imena poput Safeta Sušića, Nenada Markovića, Segeja Barbareza, Razije Mujanović, a danas su to Edin Džeko, Jusuf Nurkić, Amel Tuka, Marica Gajić, Amine Kajtaz, Larise Cerić..

Nije dovoljno da se političari samo slikaju sa nama kada napravimo neki rezultat, potrebna nam je kontinuirana podrška. Možda se više bivših sportista mora politički angažovati kako bi došlo do nekih promjena na bolje u sportu u našoj zemlji. 

Reprezenatacija BiH dobila je veliko pojačanje, glavom i bradom to je Luka Garza kakva su Vaša očekivanja povodom toga da li će se uklopiti u tim?

Mislim da je tim koji vodi mušku selekciju odradio odličan posao! Imala sam priliku da gledam par njegovih utakmica i od svojih prijatelja iz Amerike sam čula sve najbolje o Luki. Luka je najveća zvijezda Iowa univerziteta. Zasigurno će biti veliko pojačanje! Nadam se da će on biti i primjer drugim našim dječacima i djevojčicama iz dijaspore! 

Koga bi izdvojili od naših mladih košarkaša koji sada igraju po svijetu te u samoj NBA-a ligi, te zbog čega?

Moj prijatelj Jusuf Nurkić je najbolji primjer kako jedan sportista treba da radi i voli svoju Domovinu! Preponosna sam što se nakon povrede vratio još jači i bolji! Također naša Marica Gajić je odlična u Španiji. Sa svojom ekipom Avenidom nedavno je osvojila španski Superkup! Nadam se da će ona svojim igrama otvoriti vrata našim djevojkama u najjačoj ženskoj ligi Evrope. 

Gdje se sada nalazi košarka u BiH?

Stvaramo sistem, nadam se da ćemo za par godina brati plodove našeg rada. Drago mi je da je ženska liga Bosne i Hercegovine ove godine jača jer se par reprezentativki vratilo u zemlju. Biće interesantna borba za prvaka.

Hoće li korona i na koji tačno način utjecati na košarku najviše bi voljela da se osvrnete na situaciju kako nisu mogući grupni treninzi?

Kao i na sve svere života, utječe i na košarku. Napravila se duga pauza, nadam se da se to neće mnogo odraziti na naše reprezentativke i reprezentativce. Vratili su se treninzima u grupi, u punom pogonu su. Samo da izbjegnu povrede, ostalo će biti dobro. Nadam se da će se i publika uskoro vratiti u dvorane i biti nam 6 igrač kao i uvijek!   

 U nastavku pogledajte ukoliko niste do sada gostovanje za našu televiziju.

(face.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here