Početkom februara 2002. godine nazvao me predsjednik Saveza Jusuf Pušina i rekao da se nalazi na sjednici Izvršnog odbora Nogometnog saveza naše zemlje, a ja sam tad bio trener njemačkog Baumberga. Predsjednik Pušina me je pitao, da li bih bio pomoćnik selektoru Blažu Sliškoviću u “A” reprezentaciji, a moj odgovor je bio pozitivan.

Naravno, da sam bio iznenađen, bez obzira na sve, na moju klupsku i reprezentativnu karijeru. Jer biti trener reprezentacije, ta prilika se svakom ne ukazuje.

Došao sam u Sarajevo i u roku 48 sati postao trener “A” reprezentacije, odnosno prvi saradnik Blaža Sliškovića. Imali smo konferenciju za štampu, Slišković je iznio plan, a pored nas su na klupi trebali biti Admir Smajić i Fahrudin Omerović. Stručni štab se kasnije izmijenio, za trenera golmana je došao Nedžad Kuruzović, a Admir Smajić je zbog privatnih obaveza u Švicarskoj napustio mjesto pomoćnika u stručnom štab. U tom periodu situacija oko reprezentacije je bila veoma neugodna. Protivnici u Savezu, oko Saveza, navijači i mediji, a ja duže vrijeme nisam imao kontakt, te nisam znao šta se tačno dešava u BiH.

Pohađao sam trenersku školu u Kelnu, a taj poziv u reprezentaciju bio je kao i poziv u igračkoj karijeri. Nešto veliko i posebno.

Debi smo imali na Grbavici protiv Makedonije, a bilo je 3:3. Vodili smo 3:0, selektor je htio da isproba sve igrače i završilo je 3:3.

Sa Sliškovićem sam se sjajno slagao, od njega sam puno naučio u trenerskoj karijeri i bili smo izuzetno dobri i van klupe. Nikada nije bilo nijedne nesuglasice, iako su bila veoma teška vremena. Igrački kadar je bio veoma dobar, ali su se unutar njega stvorile dvije-tri struje, koje su tada isplivale na površinu. Dalje, navijači su se okomili na Savez, jer više nisu željeli da im neko istu priču priča i stigao je pritisak da moramo uhvatiti jedno veliko takmičenje.

U našem mandatu imali smo tri kvalifikaciona ciklusa, s tim da treći nismo završili na klupi. Bio sam mnogo više u Sarajevu, posao shvatio ozbiljno i sve je krenulo sa dosta optimizma.

Bilo je puno problema u reprezentaciji, a došle su kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u kojima smo u prvim utakmicama izgubili od Rumunije i kući i vani, a zatim poslije remija sa Velsom u Kardifu smo napravili sjajnu seriju. Mnogo toga se tada promijenilo, te smo onda i dobili Dansku u gostima, mada smo u Kopenhagenu došli sa 13 igrača. Svi su očekivali poraz i da smo tu utakmicu izgubili, to bi bio kraj kvalifikacija i to su mnogi nagovještali.

Na treningu su nas domaćini pitali: “Da li odmaramo prvu ekipu zbog kiše?”, jer im nije bilo jasno da nas ima samo 13. Također i mlada reprezentacija je bila u Danskoj i igrala utakmicu dan ranije. Bilo smo ostavljeni na vjetrometini, pojedini koji nisu bili povrijeđeni bili su i uvrijeđeni, ali vjerovali smo u to da ćemo uzeti dva-tri igrača iz mlade reprezentacije i to smo na kraju i učinili.

Noć prije utakmice morali smo nešto uvježbati, a igrali smo čak i Slišković, Kuruzović i ja, a zatim smo sutra pred 50.000 ljudi na Parkenu dobili Dance. Proradio je naš inat, odigrali smo muški, a Džemo Berberović je dan pred utakmicu odigrao svih 90 minuta za mladu, a zatim sutradan za “A” reprezentaciju. Mislim da je to bio i ostao nezabilježen slučaj. Poslije Danske smo pobijedili sve slijedeće utakmice i došla je istorijska utakmica sa Dancima na Koševu.

Pobjeda je značila prvo mjesto i odlazak na prvenstvo, Savez je odredio visinu premija, dijelilo se sa Savezom 50-50, a cijela država je stala uz nas i pratila se reprezentacija u cijeloj BiH, tj. i u Republici Srpskoj i zapadnoj Hercegovini. Sve oči su bile uprte u Sarajevo, na stadion Koševo. Mi smo od sedam dana priprema, četiri bili u Međugorju i euforija je bila velika.

Taj dan je bio poseban, tih 50.000 ljudi na stadionu. I danas sam mišljenja da se utakmica trebala igrati u Zenici, ali to neki u Savezu nisu željeli. Nemam ništa protiv Koševa, ali mnoge reprezentativne utakmice smo odigrali mnogo bolje u Zenici, a to je pokazivala i statistika. Mislim da se i tada umiješala politika i da se utakmica morala igrati u Sarajevu. Mislim da taj dan u zemlji ništa nije radilo, čak ni zatvori.

Snimala se i ona čuvena navijačka pjesma “Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino” u kojoj su bili: Halid Bešlić, Hanka Paldum, Enes Begović, Nazif Gljiva, Osman Hadžić, Nihad Alibegović, Hakala, Hari Varešanović, Semir Cerić Koke, Selma Bajrami, Enis Bešlagić, odnosno, svi oni koji su nešto značili na estradi. Mi Bosanci i Hercegovci smo tada mislili da nama samo treba pjesma i navijači. Zaboravili smo da trebamo igrati utakmicu na terenu i ta euforija je odsjekla noge našim velikim igračima. Ne mogu reći da smo kao ekipa zakazali, imali smo i šanse da dobijemo utakmicu, ali ta euforija nas je koštala da budemo prvi i plasiramo se prvi put na smotru najboljih reprezentacija Starog kontinenta. Toliko razočarenje poslije utakice još nisam doživio. Bilo je plača navijača, igrača, a i medijska euforija nas je srezala.

Moram reći da smo Barbarez i ja i ostali išli dan prije utakmice snimati spot za tu pjesmu, a da ne govorim o stvarima u kojima smo u jednom momentu morali biti čuvani od navijača.

Kada sam ušao u svlačionicu i vidio Barbareza, Salihamidžića, Hibića, Konjića, Bolića, Hasagića, Musića, Varešanovića, Baljića kako plaču, shvatio sam kakvu smo šansu tada propustili. Da smo tada otišli, mi bismo na svakim slijedećim takmičenjima sigurno bili učesnici.

U narednim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj nije bilo lako. Tada je na čelo saveza došao Milan Jelić, veoma pozitivna ličnost i sjajan sportski radnik, koji je mnogo učinio za naš Savez i naš nogomet.

Ušli smo u kvalifikacije veoma dobro, iako opet sa novim igračkim kadrom. Igrali smo kvalitetno, a onda je došlo do eskalacije sukoba Saveza i navijača. Bio sam taj koji je to mirio i svima govorio da je reprezentacija iznad svega. Mi smo tada igrali neriješeno sa Srbijom, pobijedili Luksemburg, Estoniju i otišli smo u Valensiju u Španiju. Otišli smo bez Hasana Salihamidžića, koji je imao tri žuta kartona. Kada smo već kod Hasana, mišljenja sam da Hasan nije odigrao za reprezentaciju onako kako je igrao u Bayernu, ali je to bilo i nemoguće. Od Hasana se očekivalo mnogo više nego što je objektivno trebalo, on je u Bayernu bio po desnoj strani neprikosnoven, ali on nije bio od onih što poslije utakmice odu u kafanu i tamo slave. Ne znam zbog čega, mislim kada pričam o njemu, ja ustanem, ali ta nazovimo mrlja u reprezentativnoj karijeri je bio i odgoj i drugi mentalitet, ali se i on umorio od svega. Kada reprezentaciji nije išlo, bio je prvi kojem se zamjeralo i sigurno da je to na njega uticalo.

U Valensiji smo odigrali sjajnu utakmic, poveli nekad krajem prvog poluvremena preko Misimovića, a onda imali utakmicu od 109. minuta. Bešlija hvata rukom loptu koja izlazi pored klupe, sudija mu pokazuje drugi žuti karton i govori tada u 107. ili 108. minuti da je ovo zadnja akcija. I iz te akcije duga lopta Raula i primamo gol za 1:1.

Naredna utakmica je bila u Beogradu protiv reprezentacije Srbije i Crne Gore. Bili smo smješteni u Zrenjaninu i dočekani smo sjajno. Ono što su naši navijači proživjeli uoči utakmice kao i na stadionu je zaista bilo nevjerovatno. Na klupi smo imali osjećaj kao da je svaki put pala atomska bomba među naše navijače. U jednom trenutku smo željeli svi otići do delegata i tražiti da se prekine utakmica. Barbarez je onda to i tražio, ali to se nije desilo i znam da nam je Žigić dao gol glavom. Imali smo neke šanse, ali mi smo tu utakmicu izgubili onim golom u Valensiji.

Ljudi su bili prijatni, od Petkovića, Miljanića, Miloševića, Krstajića, ali mi je žao što utakmica nije bila prekinuta zbog naših navijača. Toliko smo uvreda svi pretrpjeli, ne od ljudi iz Srbije, već od navijača iz Republike Srpske, ali na terenu je sve bilo korektno kao i poslije utakmice, ali naši navijači su preživjeli pravi pakao i sreća da nije pala mrtva glava.

Krenuli smo u nove kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, a onda su se desile nemile scene u utakmicama protiv Mađarske i Grčke u Zenici. Protiv Grčke smo izgubili, Slišković je dao otkaz, ali smo ipak otišli u Moldaviju i odigrali neriješeno. Već u Moldaviji je bio kraj naše ere, ali je onda došla Mađarska. Izgubili smo i to je bio kraj.

Meni je bilo ponuđeno da nastavim do kraja kvalifikacija kao šef, ali sam ljudima u Savezu rekao da sam sa Sliškovićem došao kao asistent i sa njim zajedno i odlazim. Rekao sam tada tročlanom predsjedništvu Sulji, Iliji i Čeki i ostalima da ako nekad dođe moje vrijeme, ja ću tu biti, jer nikada nisam imao rezervnu domovinu i uvijek ću navijati za nju.

Ipak, stojim iza toga da smo bili veoma blizu odlazaka na svjetsko i evropsko prvenstvo, ali nismo imali podršku kakvu sada Savez daje, a bilo je i previše problema oko reprezentacije.

(Iz knjige Vlatka Glavaša “Kapiten jednog teškog vremena”)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here