Portal “Federalne televizije” će svojim čitaocima u narednih nekoliko nastavaka donijeti priču o Hasanu Salihamidžiću, jednom od najcjenjenijih bh. nogometaša i nogometnih djelatnika, priču od koje bi se mogao napisati zanimljiv roman, ili snimiti dokumentarni film. Njegov životni put, nogometna filozofija, urođeni nogometni dar, upornost ambicioznost, profesionalnost i odgoj mogli bi biti recept i putokaz svim mladima, posebno sportistima koji sanjaju da jednog dana postignu željeni cilj.

Salihamidžićevo putovanje od Zadra do Hamburga trajalo je 24 sata. Sa potvrdama o nastupima u tadašnjoj kadetskoj reprezentaciji Jugoslavije, odmah je počeo trenirati u HSV-u. Narednih pola godine Hasan je stanovao kod rođaka Ahmeda Halilhodžića, koji mu je u svemu pomagao. Kod rođaka mu je bilo kao kod svoje kuće. Zatim je prešao u klupski internat gdje je zajedno sa trojicom suigrača stanovao u jednom stanu.

Svakim danom Salihamidžić je u svakom pogledu napredovao. Od kadeta u “jugen timu”, omladinskom pogonu HSV-u za kratko vrijeme dospio je do kandidata za prvi tim. Tamnošnje novine bile su pune hvale na račun bosanskohercegovačkog mladog nogometaša. Felix Magat, Hasanov trener u omladincima HSV-a, očinski je brinuo o Salihamidžiću, stalno ga bodrio, bezrezervno vjerovao u njegove mogućnosti. Magat je u njemu vidio momka koji igra drukčije od ostalih. Ustvari, to nije bila igra, svaki trening, svaka utakmica u juniorima HSV-a za Bracu je bio “rat”, borba za opstanak. Magat ga je sve više forsirao.
Nakon nekoliko odličnih igara u amaterima HSV-a, stručnjaci ovog kluba uvidjeli su da je naš Hasan, pravi nogometni biser. Njegov se tretman naglo popravio. Nije više stanovao u klupskom internatu. Sa dvojicom saigrača iz omladinske škole našao je stan. Stanovali su kod neke žene, koja se brinula o njihovom smještaju i ishrani. Kasnije, Hasan je otišao kod prijatelja i starijeg saigrača Franciska Kopade, Španjolca, koji je duže vrijeme bio u HSV-u. Druženje sa klupskim kolegom Kopadom, pretvorit će se u nešto, drugo, nešto veće, jače… Naime, tada upoznaje Kopadovu sestru, Ester, današnju životnu saputnicu. Hasan i Ester upoznali su se čekajući zajednički Novu godinu, a od kako su zajedno Braco zna samo za uspjehe…

Za vrijeme agresije na BiH, Hasan se neočekivano susreo sa sestrom Ilhanom. Bio je to prvi Bracin susret sa nekim iz porodice nakon više od dvije godine. Naime, Pedagoška akademija slala je nabolje studentice na seminar u Austriju. Ilhana je imala veliku sreću da bude na tom spisku. Susret Hasana i Ilhane desio se u Grazu. Sestra nije mogla vjerovati, kako je njen Braco naglo izrastao. Sredinom 1995. godine ponovo je došlo do susreta. Tada su na okupu bili svi, ali su se gladali putem televizije, hiljadama kilometara udaljeni jedni od drugih. Naime, došla je jedna njemačka televizija u Jablanicu koja je snimala neke kadrove po gradu i igralištu Turbine, te kuće Salihamidžića. Kada je Braco bio junak utakmice protiv Ajntrahta, postigao dva gola i dva namjestio saigračima, istu večer bio je specijalni gost na N3 kanalu njemačke televizije. Nakon nekoliko pitanja Hasan nije mogao vjerovati svojim očima. Na jednom je vidio svoje, oca, majku, sestru, svoju kuću, školu, igralište… Tri godine nije uopće vidio roditelje… Mislio je da sanja. Napokon je čuo glas najmilijih, emisija je bila uživo. Skoro su mu suze krenule niz obraz, kada sam slušao i gledao svoje…

Nakon tog televizijskog “susreta” Hasan, ali i njegovi u Jablanici počeli su planirati zajednički susret. Sve će se dogoditi slučajno, barem za Hasana. Otac Ahmed i majka Šefika doći će u Hamburg na doček 1997. godine. U HSV-u, rođak Ahmed i prijatelji su itekako izrežirali taj susret. Ne znajući u kakvom će društvu čekati “najluđu” noć, Hasan je svratio do prijatelja, ne računajući kakvo su mu iznenađenje priredili. Kada je ugledao roditelje nije mogao doći sebi od radosti i uzbuđenja…

Autor ove životne priče o Hasanu Salihamidžići imao je sreću, čast i zadovoljstvo da bude među prvim bosanskohercegovačkim novinarima koji je stupio u kontakt sa našim internacionacem, odnosno familijom Salihamidžić.

Naime, kada je Hasan počeo blistati u dresu HSV-a, jednom prilikom susreli smo se sa Hasanovim ocem na stadionu Radnika u Hadžićima, koji je tada bio delegat na Drugoj ligi “Jug”. Ahmed je bio izuzetno ljubazan, odmah nam je dao sinov broj mobitela, te nam je poklonio nekoliko njegovih slika iz HSV-a, a kasnije i Hasanov dres kada je prešao u Bayern iz Munchena.

“Ja Hasana doživljavam kao prijatelja, a mislim da i on tako mene. Uspostavili smo takav odnos već odavno. Sjećam se kada smo prije odlazili na more, dizali smo se u šest ujutro, kada bi Braco odradio trening. I danas, kada je prvotimac ‘Bayerna’, razgovaramo prijateljski, otvoreno o svemu. Ja sam ponosan na svog sina”, govorio nam je svojevremeno Ahmed Salihamidžić.

…nastavlja se…

Federalna.ba/Muhamed Bikić

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here