Ko je najbolji, odnosno najuspješniji bosanskohercegovački nogometaš svih vremena? Neko će dati glas rahmetli Asimu Ferhatoviću i Muhamedu Mujiću, neko Safetu Sušiću, neko i aktuelnom reprezentativcu BiH Edinu Džeki, a neko i također nekadašnjem bh. reprezetnativcu i prvotimcu, a danas sportskom direktoru i članu Uprave Bayerna iz Munchena, Hasanu Salihamidžiću. Legendarni Braco je u dresu slavnog Bayerna osvojio Ligu prvaka Evrope, njemačku bundesligu i još niz trofeja, a iste te uspjehe sada je ponovio na funkciji sportskog direktora slavnog njemačkog kluba.

Portal “Federalne televizije” će svojim čitaocima u narednih nekoliko nastavaka donijeti priču o Hasanu Salihamidžiću, jednom od najcjenjenijih bh. nogometaša i nogometnih djelatnika, priču od koje bi se mogao napisati zanimljiv roman, ili snimiti dokumentarni film. Njegov životni put, nogometna filozofija, urođeni nogometni dar, upornost ambicioznost, profesionalnost i odgoj mogli bi biti recept i putokaz svim mladima, posebno sportistima koji sanjaju da jednog dana postignu željeni cilj.

No, vratimo se na početak Salihamidžićeve karijere. Hasan, od milja Braco, rođen je prvog januara 1977. godine u Jablanici, kao drugo djete Ahmeda i Šefike Salihamidžić. Ahmed je danas penzioner, godinama je radio u jablaničkom MUP-u. Sedam je godina Ahmed igrao u Igmanu iz Konjica, a kasnije je otišao u delegate. Hasanova majka Šefika godinama radi kao učiteljica u Jablanici, a sestra Ilhana je završila pedagošku akademiju u Mostaru.

Hasan Salihamidžić je bio super odlikaš u Osnovnoj školi. Niti jedne četvorke, nije bilo u njegovoj knjižici. Kao super odlikaš, dobio je tadašnju nagradu “Mitar Trifunović – Učo”, koja je dodjeljivana samo najboljim “osnovcima”. Kao vrlo mlad imao je bezbroj obaveza, iako je je najviše vremena proveo družeći se sa loptom, Hasan je imao i drugih ljubavi. Završio je pet razreda niže muzičke škole u Jablanici kod profesorice Balvanović. Veoma je dobro svirao klavir. Volio je i “ribarenje”, te skijanje.

Hasan je počeo pikati loptu u jablaničkoj Turbini. Prijašnji njegovi treneri, ali i drugi Jablaničani koji su stanovali u blizini igrališta Turbine, kažu da je Hasan trenirao u ranim jutarnjim satima kada su ljudi kretali na posao. Jablaničani su satove navijali po Salihamidžiću, koji je svako jutro u isto vrijeme trenirao. Za Hasana je postojao samo jedan igrač, Diego Maradona. Želio je biti kao on, upijao je svaki njegov potez, sanjao da jednog dana bude veliki igrač o kojem će pisati novine, slikati fotoreporteri, kamere…

Kada je iz Turbine prešao u Velež, morao je svaki dan putovati iz Jablanice u Mostar. Imao je autobus ujutro u 6 i 15 minuta. Do polaska, Hasan bi odradio trening, otišao kući po stvari i prvim autobusom išao za Mostar, na prijepodnevni trening sa kadetima Veleža. On je kao pionir trenirao sa kadetima. Karijera jablaničkog nogometnog dragulja svakim je danom bila u uzlaznoj putanji. Još iz Turbine dospio je u pionirsku reprezentaciju BiH, potom i državnu. Salihamidžića su neizostavno pozivali selektori tadašnjih republičkih i državnih reprezentacija. Kako Hasan kaže, njegog najbolji trener bio je otac Ahmed, a trenirali su ga još Klepo, Kordić, Salem Halilhodžić, Skočajić, Matić, Begičević…

Kao standardni reprezentativac Jugoslavije, učestvovao je na republičkim prvenstvima, međunarodnim takmičenjima, a uoči same agresije na BiH, Salihamidžić je bio sa kadetskom reprezentacijom Jugoslavije na EP na Cipru. U Veležu je Hasan ostao godinu i po, a kada je počeo rat vratio se kući u Jablanicu. Ni jednog trenutka nije se predavao. Nastavio je trenirati još jače, s još više motiva i želje, samoincijativno, ali uporedo je počeo raditi. Naime, sa petnaest i po godina, Braco se zaposlio kao konobar. Radio je u naizmjenično dva kafića u “Boleru” i “Noni”. Prije nego što će krenuti u jutarnju smjenu na posao, Hasan bi odradio trening. Inače, u to vrijeme Hasanovi roditelji uopće nisu primali platu, tako da je Bracin rad u kafićima bio itekako koristan. Upravo, stim će novcem kasnije krenuti preko Zadra za Njemačku.

U jesen 1992. godine, porodici Salihamidžić javio se rođak Ahmed Halilhodžić koji se raspitavao kako da Hasana prebaci u Njemačku. Otac Ahmed nastojao je osigurati vizu za Njemačku, ne znajući da njemu kao šesnaestogodišnjaku, viza za Njemačku uopće i ne treba. Dalje, da bi prošli kroz hrvatsku teritoriju, trebala im je posebna potvrda, HVO… Golfom mostarske registracije Hasana i Ahmeda je prijatelj do Zadra prebacio, odakle je Braco nastavio put autobusom za Hamburg, gdje ga je dočekao rođak Ahmed, koji je najviše učinio da se Hasan prebaci u Njemačku. Kasnije se rođak brinuo o smještaju Hasana, vozio ga na treninge…

Nakon što se Hasan skrasio u HSW-u i već na trening utakmicama nagovjestio izuzetan potencijal, sve su novine počele pisati o nogometnom dragulju iz BiH. Hasanovim roditeljima bilo je teško bez sina jedinca. Veze su bile pokidane, a početkom 1993. godine stiglo je prvo pismo iz Njemačke. Iz pisma su vidjeli da je Hasan oduševljen uvjetima u HSW-u. Tada je igrao u amaterima HSW-a, a tri godine kasnije, Hasan će debitirati u prvom timu Hamburga…

…nastavlja se…

federalna.ba/Muhamed Bikić

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here