Nekadašnji miljenik navijača Vojvodine Gojko Kačar već izvjesno vrijeme uživa u fudbalskoj penziji i sumira utiske o svojoj bogatoj igračkoj karijeri. Da je mogao više, mogao je. Da je bilo objektivnih razloga zbog kojih nije to uradio, bilo je. Ipak, jedno je sigurno: sjajnim igrama u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine i učešćem na najvećoj smotri svjetskog fudbala u Južnoj Africi, ostvario je snove i doživio nešto o čemu mašta svako dijete na ovoj planeti koje prohoda sa loptom u nogama.

– Nikada neću da zaboravim momenat protiv Njemačke kada sam se spremao da uđem u igru u 70. minutu umjesto Miloša Ninkovića. Pogledao sam u Radomira Antića i upitao šta treba da radim. Selektor mi je prišao i rekao “radi šta god hoćeš, samo da ostane 1:0”. Ma koliko zvučalo banalno, komanda je bila potpuno jasna. To su odlike velikih trenera, da vam prostim riječima objasni šta je vaš zadatak na terenu. Ušao sam i zauzeo poziciju iza Žigića, uspjeli smo mirno da privedemo utakmicu kraju i da pobijedimo velikog protivnika – rekao je za Anadolu Agency (AA) Kačar koji je veoma uspješno branio boje tri njemačka kluba – Herthe, HSV-a i Augsburga.

Smatra da je napravio jednu grešku u karijeri.

– Sa ove vremenske distance, možda sam napravio grešku što iz Herthe nisam otišao u Dortmund koji je bio veoma zainteresovan za moje usluge. Opredijelio sam se za HSV koji mi je u tom trenutku bio daleko veći izazov. Lom noge u 25. godini života, drastično je utjecao na dalji razvoj moje karijere. Ne žalim se, bilo mi je divno u Bundesligi. U Hamburgu sam igrao sa momcima iz našeg regiona, bila je to prava jugo-kolonija sa Spahićem, Rajkovićem, Badeljom, Olićem, Petrićem, Drmićem, Kostićem… Emir Spahić ili Spaha kako ga svi zovu je došao iz Leverkusena sa reputacijom “bad boya”, napravio je neki problem sa obezbjeđenjem i uvijek je djelovao strogo. Međutim, prema nama “jugovićima” je bio fenomenalan – ispričao je Kačar i otkrio lijepu anegdotu u vezi sa nekadašnjim reprezentativcem Bosne i Hercegovine:

– Družili smo se, izlazili zajedno. Još mi je u sjećanju utakmica sa Kolnom kada je Oliću i meni rekao: “Preskočite ručak, vodim vas kod mog prijatelja u restoran blizu hotela”. Otišli smo onako gladni i navalili na pite i ćevape. Odvalili smo se od klope. Uvečer utakmica. Navikao sam bio da me Spaha usmjerava tokom igre, “idi lijevo, pokrij desno, izađi, zatvori, izdrži”… Ali u Kolnu ništa. Živ se ne čuje. Prišao sam mu i rekao: “Brate, pričaj, što si se ušutio”. Samo me je pogledao i odgovorio: “Ništa me ni pitaj, ćevapi su mi došli do nosa”. Kad nisam umro od smijeha nasred terena.

(Anadolija)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here