O Dini Rađi i svemu onome što je svojedobno napravio kao košarkaš ne treba ni trošiti riječi. Sve se zna. Bio je prvak Starog kontinenta, osvajač dvije medalje na Olimpijskim igrama, broznani na Svjetskom prvenstvu, NBA zvijezda…, a prije nekoliko godina zakoračio je i u Kuću slavnih.

Rađa je mnogima uzor i zbog toga što pomaže s lakoćom. O njegovom liku i djelu dovoljno govori gesta koju je napravio devedesetih prema košarkaškoj reprezentaciji BiH, a na koju je nedavno podsjetio film “The Long Shot”. Rađa je tada 1993. godine pomogao svojim prijateljima koji su pod opsadom, kroz snajperske metke i leševe uspjeli izaći iz Sarajeva kako bi svoju zemlju smjestili na kartu svijeta. Na kraju su uspjeli ući u 1/4 finala Europskog prvenstva u košarci.

U to vrijeme vodio se sukob između HVO-a i Armije BiH, međutim Rađa je stavio prijateljstvo iznad politike te je zajedno sa Tonijem Kukočem osigurao kombi pun opreme za naše igrače. Dovezao ga je iz Italije u Poreč.

Nakon umirovljenja izjavio je kako je tokom karijere bio na određeni način ‘rob svog života i da je živio kao u vojsci’, a to mu danas daje motiv da živi punim plućima. Kao strastveni bajker na motoru je prošao pola svijeta, počeo je otkrivati nove sportove i istodobno baviti se muzikom. Tako je 2003. snimio duet s Petrom Grašom. Nerijetko se popne i na pozornicu sa muzičarima poput Bajage.

“Kakav film, **beno”, rekao nam je Rađa prije formalnog intervjua za Reprezentacija.ba nakon što ga je pogledao na koji su način bh. košarkaši otišli na Eurobasket, a onda se osvrnuo i na svoju gestu.

“Ma, po meni u tome nema ništa toliko posebno. Siguran sam da bi i moji prijatelji iz BiH isto uradili da je bila obrnuta situacija. Znate, mi smo se družili kao klinci, prošli smo toliko toga zajedno i sve ono što se dešavalo nije utjecalo na naše prijateljstvo. To su prijatelji koji ostaju za života. Na muci se poznaju junaci.”

Musa je prerano otišao u NBA

Dotakli smo se i bh. košarke koja danas ne kotira najbolje. Rađi je posebno teško vidjeti u kakvom stanju se nalazi KK Bosna.

“Ne baratam baš s činjenicama da bi mogao relevantnije govoriti na tu temu, ali žalosti me kad vidim da jedan takav gigant kao što je Bosna faktički ne postoji. Jako tužno. A tu su bili Tanjević, Varajić, Pešić…”

Razgovor nije mogao proteći bez pitanja o Jusufu Nurkiću i Džananu Musi, trenutno najboljim košarkašima koje BiH ima.

“Jusuf je sjajan momak, susjedi smo u Zagrebu i družimo se kad god stigne. Sjajan momak. On je pokazao da može igrati na jednom vrhunskom nivou, ali nažalost je opterećen tim povredama. Nema sreće s tim. Što se tiče Muse, moj stav je da je prerano otišao u NBA i da se prije toga trebao još ‘brusiti’ u Evropi. Ovako je izgubio dvije-tri godine u neigranju, a pitanje je i kako će se sad sve to razvijati.”

Opterećeni smo prošlošću

Putovanja smatra puno vrijednijim od materijalnih bogatstava. Na njima upoznaje kulturu drugih zemalja. Zanimao nas je i njegov stav o životu na prostoru bivše Jugoslavije.

“Moglo se ovdje živjeti puno, puno bolje. Opterećeni smo prošlošću, malo gledamo na budućnost, a trebalo bi biti obrnuto ako si želimo dobro. Nismo ni svjesni koliko na ovim prostorima ima potencijala.”

U Sjedinjene Američke Države je otišao davne 1993. godine. Tadašnji život je shvatio kao misiju.

“Tamo je dobro otići na godišnji odmor, ako nemaš nikakve obaveze, ali u suprotnom je to skroz drugačije. Njihov mentalitet je skroz drugačiji, misle samo na posao, a nisu ni srčani baš kao i mi. Ako si dobar, tu si. Ako nisi, onda si smeće. Ja sam se za vrijeme života u Americi skroz posvetio treninzima jer sam želio vidjeti koji je moj maksimum i da sutra ne mogu sam sebi govoriti jesam li mogao bolje ovo ili ono. I možda će zvučati nevjerovatno, ali nisam gotovo nikako izlazio dok sam igrao tamo.”

Porodica mu je danas najvažnija, a novac ključnu ulogu nikada nije igrao.

“Nikada se nisam smatrao vrijednijim od nekoga zato što sam bio košarkaš. Ili si čovjek ili nisi. Novac jeste u životu bitan, ali nije najbitniji. Veliki je problem kada mlad čovjek dođe do novca, teško je baratiti s tim na pravi način, brzo sve može otići kvragu. Ako nemaš pravog prijatelja, ne vrijedi ti ni što dobiješ stotinu lažnih jer oni su tu pretežno da bi se ogrebali. Na kraju sve se svodi na to da vozio Golfa dvicu ili sedmicu, opet ćeš stići od Splita do Sarajeva.”

Čim dođem u Sarajevo – pravac Brajlović

Loptu je na jedno vrijeme bio zamijenio gitarom. Osnovao je i bend.

“Slabo sam danas u tome, tu i tamo se za**bavam za svoj gušt. Nemam ni motiva. Zbog cijele ove situacije nemaš mogućnost nastupa, a to je ono što te gura naprijed.”

Rađa je čest i viđen gost u Sarajevu. Dolazi na različite manifestacije i događaje, no zna se koja je prva stanica.

“Čim dođem prvo idem kod Seje Brajlovića u restoran, onda volim posjetiti prijatelja u Tuzli. To su mi nekako najučestalije dvije lokacije. Bosna je prelijepa, ima toliko lijepih mjesta i jedva čekam da se sve ovo malo smiri i da ponovo dođem”, poručio je Rađa na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.  

(Reprezentacija.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here