O Luki Joviću je toliko toga rečeno i napisano. Hvalospjevi na njegov račun prešli su na kontinentalne razmjere, mediji se doslovno iz dana u dan utrkuju s informacijama o tome u kojem će klubu nastaviti karijeru. Zove Bayern, zove Real, čak se i Barcelona spominje. Svi su ovi velikani svjesni da se radi o igraču kakav se rijetko sreće u današnjem fudbalu, a kada je tako onda i nije čudo što transfer, u slučaju da se realizuje, neće biti za sumu manju od 50 miliona eura.

Danas se oko fudbalera rođenog u BiH ‘tuku’ fudbalski giganti, ali njegova porodica pamti i neka druga vremena, kada u Lukin uspjeh nisu vjerovali mnogi i kada je bio klinac koji je spavao automobilu da bi na vrijeme stigao na trening. Priča je to koja u budućnosti može poslužiti za filmski scenarij, ali Jovići je se ne stide, o njoj pričaju često kako bi onim mlađima dali putokaz da bez odlučnosti i jake volje nema uspjeha. U bilo kojoj životnoj sferi.

Sada je došlo vrijeme da se ubiru plodovi. Otac Milan danas uživa gledajući bravure svog sina, trudeći se i dalje svim sredstvima da, prije svega, Luka ostane čvrsto na zemlji i bude isti onaj dječačić kao i kada je u selu Batar neobavezno postizao prve golove na školskom igralištu.

A kako je zapravo biti Lukin otac ispričao je Milan u velikom razgovoru za SportSport.ba, u kojem je, između ostalog, govorio još o brojnim ponudama, čuvenom Passatu…

“Kako je biti Lukin otac? Prelijepo… Svaki roditelj je beskrajno ponosan kada mu dijete uspije, nešto napravi od svog života i stvarno teško je riječima opisati ono što danas osjećam u sebi”, bile su prve riječi starijeg Jovića.

U decembru je Luka napunio tek 21 godinu. Barut u njegovim nogama praši se gdje god stigne.

“Sve je ovo kao san. U prvoj sezoni je Luka zabio devet golova, pomislio sam kako bi odlično ukoliko to ponovi i u narednoj, ali Luka je gledao to drugačije. Imao je za cilj da postigne duplo više golova i, eto, ta vjera u sebe ga je dovela danas tu gdje jeste. Ono što mi je kao roditelju drago, jeste da jako čvrsto stoji na zemlji i da je isti onaj Luka kakav je bio i prije nego se proslavio. Naučen je na skroman život, prijatelji s kojima se druži su isti oni koji su bili s njim i u mladosti, tako smo ga i savjetovali. Najbolji prijatelji su samo oni iz djetinstva.”

A klubovi s kojima se posljednjih sedmica povezuje uistinu ga žele. Nisu samo glasine…

“Svaki od klubova s kojima se povezuje ga želi, to nisu špekulacije, nego istina. Bože samo zdravlja… Luka s tim i nije opterećen, isključen je iz svega, jer mu je u prošlosti zbog sličnih stvari stvaran veliki pritisak. Zna da je na njemu da na svakoj utakmici daje maksimum i bude najbolji na terenu. Ukoliko i pređe u neki od velikih klubova, ne sumnjam da će i tu zabijati golove, jer, budimo realni, nije isto igrati u Eintrachtu i Realu. Znamo da su u Reali bolji igrači, samim tim se kao napadač češće nalazite u šansi…Šta god bude. Ne bih se razočarao ni da ostane, a ako dobije priliku za stepenicu više, tim bolje.”

I dok u Eintrachtu trljaju ruke, u Benfici ne mogu prežaliti što su tako olako pustili Jovića.

“Bio je to period kada je Benfica igrala Ligu prvaka, imali su mnogo strašnih fudbalera u svojim redovima, dok je Luka bio vrlo mlad. I kao takav uvjeren sam da bi iskoristio šansu da ju je dobio, ali možda njima i nije odgovaralo da se stvari tako brzo razvijaju. Kasnije kada se pojavila opcija da pređe u Eintracht, svi su govorili da ni pod razno ne ide u Njemačku, da je suludo očekivati da će igrati u jačoj ligi… On se na kraju odlično uklopio u toj njemačkoj disciplini koja te ili ubije ili napravi vrhunskog igrača. A u Njemačkoj znaju da cijene fudbalera i trud. Dobijete duplo ako opravdate povjerenje.”

U sina je uvijek vjerovao, dok drugi, mnogi drugi, nisu.

“Kada je još imao deset godina, govorio sam, Bože samo zdravlja… Vidjelo se tada kakve predispozicije ima, odskakao je od svoje generacije i sasvim ravnopravno igrao s onim starijima. Bilo je onih i koji su mi govorili: ‘Kuda voziš to dijete, zar misliš stvarno da će neko u Crvenoj zvezdi dati njemu šansu ispred toliko druge djece? Nema šanse’. Nisam gubio nadu. Na putu koji sam prošao sa sinom bilo je mnogo problema, nepravde, ali, otom-potom.”

Priča o Passatu u kojem je Luka spavao našla je mjesto i u njemačkim medijima. Malo ko je ostao ravnodušan.

“Eh, kad se sjetim. Oborim zadnje sjedište, ponesem od kuće jastuk i ćebe i Luki napravim krevet. Nije nam se isplatilo da se iz Beograda tako često vraćamo preko Drine. Svi koji bi nas ugledali su se čudili, čak su i portiri ispred stadiona prilazili da vide šta se dešava. Taj Passat je Luki bio i hotel i stan i sve. U njemu je i učio za školu. Gdje je danas? Tu je, u dvorištu, to mi je uspomena i ne bih ga prodao da mi nude ne znam koliko. Još malo ću ga preurediti, parkirati u garažu i neka me podsjeća na neka druga vremena.”

Cijelo selo Batar zbog Jovića danas navija za Eintracht.

“Ma, svi prate utakmice. Ni Luka nije zaboravio odakle je, jako je vezan za svoje selo, štaviše često mi kaže: ‘Kad budeš govorio za medije, nemoj reći da sam iz Bijeljine, već iz sela Batar’. Kada dođem u Njemačku i Eintrachtov sportski direktor Bobić me ispituje za selo, toliko im Luka priča o njemu (smijeh).”

Jović je rođen u Bijeljini, ali od pionirskih uzrasta nastupa pod zastavom Srbije. Otkrio nam je Milan i kako je malo nedostajalo da se stvari promijene, da zaigra za BiH.

“U prošlosti, kada je još igrao za mlade selekcije Srbije, dogodila se situacija da mu tadašnji selektor bez ikakvog objašnjenja oduzme kapitensku traku, pa i da šutira penale. Za njega je reprezentacija svetinja, bit će i golman ukoliko je potrebno, ali to ga je toliko pogodilo da je od selektora tražio objašnjenje, želio je znati razlog, da bi mu ovaj na to rekao: ‘Ako ćeš igrati, igraj…’ Bilo mu je teško. Rekao mi je: ‘Ćale, neću dozvoliti da pojedinci na meni hirove prosipaju po cijenu da promijenim reprezentaciju’. Nismo željeli da vruće glave donosimo odluke, u međuvremenu je taj selektor smijenjen, a ljudi iz Saveza s njim su izgladili sve. Dakle, da se nisu riješile te nesuglasice, ko zna šta bi bilo. No, Luka je danas reprezentativac Srbije i ponosan je zbog toga.”

Nije na tome Milan stao…

“Želim naglasiti da je moj sin odgojen tako da svakoga poštuje, da ljude vrednuje po tome jesu li dobri ili loši. Pa, evo, Rebić koji je iz Hrvatske mu je jedan od najboljih prijatelja.”

Milioni koje Luka zarađuje u Eintrachtu za njegovu porodicu ne znače mnogo.

“I dalje živim u svom selu, bavim se uporedo poljoprivredom, a imam i market mješovite robe. Nema potrebe za dizanjem u nebesa”, istakao je stariji Jović na kraju razgovora za SportSport.ba.

(SportSport.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here