Legenda srbijanskog sportskog novinarstva, Milojko Pantić nedavno je podigao prašinu kad se u svojoj emisiji Sportska galaksija obrušio na upravu Zvezde i Dragana Džajića, koji su notornom ratnom zločincu Kapetanu Draganu dali dres i status počasnog člana kluba.

Milojko Pantić je sada u opširnom intervjuu za Index.hr objasnio pozadinu svoje odluke da okrene leđa Zvezdi, ali i ispričao zašto je koncem 80-ih i početkom 90-ih šutke prelazio preko četničkih orgijanja Arkanovih Delija.

Je li bio hrabar čin na onakav način obračunati se s ratnim zločincima i mafijom koja vlada srpskim nogometom?

Svi kažu: “Svaka ti čast na hrabrosti.” Ne mislim da je gledanje istini u oči neka prevelika hrabrost. Postoji termin duboka država. Srbija danas nije duboka država, ona je plitka država, ili da budem precizniji, ona kao država uopće ne postoji. Postoji samo kriminalna, a ne politička vlast koja je u svoje kandže uzela Srbiju, kriminalizirala je i gazi je kao plitak potok. Zato se preko svoje emisije borim građanima ukazati što se događa u Srbiji. U Srbiji sve vodi njen neokrunjeni kralj političkog kupleraja Aleksandar Vučić. Taj čovjek je neustavni predsjednik Srbije jer je zgazio ustav u mnogim segmentima. Vučić je tijekom pandemije mrtav-hladan izjavio: ‘Baš me briga što nikad nitko u povijesti čovječanstva nije uveo 84-satni policijski sat. Ja ću ga uvesti.’ Naravno, postavlja se logično pitanje odakle tom čovjeku apsolutna moć? Odgovor je jasan – radi što hoće jer je ušutkao Ustavni sud, sva ministarstva sile i prisile je stavio pod svoju kontrolu i što je najvažnije ima svoje osobno osiguranje, svoju pretorijansku gardu u vidu profesionalnih navijača Zvezde i Partizana. Ni to mu sve nije bilo dovoljno, pa je ta dva nekadašnja bisera našeg nogometa dao u ruke ratnim zločincima i kriminalcima. Samo nekoliko dana nakon što je Zvezda dala Kapetanu Draganu titulu počasnog člana, na društvenim mrežama navijači Partizana su objavili sliku Kristijana Golubovića, koji je trenirao na njihovom stadionu u punoj opremi kluba. Znate li tko je Kristijan Golubović?

Osim Kapetana Dragana u obraćanju ste spomenuli i ratne zločince Arkana i Šešelja. Rekli ste da je bačena ljaga na Bari kad je Zvezda 1991. postala prvak Europe. Za Bari ste emotivno vezani, ali tada je Arkan bio itekako involviran u klub, često je s pištoljem sjedio uz trenera na klupi, a četnička ikonografija je dominirala sjeverom Marakane. Zašto vam tada to nije smetalo? Kad ste progledali?

“U pravu ste, ali tada se nisam oglašavao jer oni nisu bili članovi uprave Zvezde kao što su danas. Tada su bili samo navijači. Njihov dio je bila tribina, a ne klupski saloni kao danas. Čak ni Milošević Arkanu nije dozvolio da preuzme vlast u Zvezdi, pa je ovaj iz osvete uzeo četvrtoligaša Obilić i u dvije godine od njega je napravio prvaka tadašnje SRJ. Nisu dali Zvezdu Arkanu, ali njegovi nasljednici su ipak ušli u klub, a to je nešto preko čega ne mogu i neću nikada moći prijeći. Početkom devedesetih nisam mogao kritizirati nekoga što navija za Zvezdu, iako mi se nije sviđalo sve što se događalo na tribinama. A progledao sam, kako kažete, kad sam vidio kakav šljam ulazi u moj klub i vlada njime.

O svom prvom upoznavanju sa ratnim zločincem Arkanom, Pantić kaže.

“Na Marakani su igrali Zvezda i Obilić, a Arkanov klub je dobio utakmicu. Dogodilo se nešto slično kao ono s cvijećem. Naime, tada smo imali samo jednu kameru, a kad je utakmica tek počela, u prvim sekundama, ja sam čitao sastave i nisam vidio prvi napad Obilića kad je lopta došla do lijevog krila, čini mi se da je to bio Ranković. Ušao je u 16 metara, a Marjan Marković, kasnije je igrao u Puli, napravio je prekršaj. Bio je penal, ali ja to nisam vidio jer sam čitao sastave. Prošlo je nekoliko dana i na beogradskom aerodromu čekao sam reprezentaciju koja se odnekud vraćala. Prišao mi je Arkan i bijesno mi je rekao da me treba išamarati jer nisam vidio penal. Nisam znao što bih, pa sam okrenuo sve na šalu i rekao mu kako nosim naočale i da mi izgleda nije dobra dioptrija. Unio mi se u lice i rekao mi da se sutra moram nacrtati na stadionu Obilića pa će mi on kupiti prave naočale. Naravno da nisam otišao, a to je ostao moj prvi i jedini susret s njim.

S obzirom na vaše današnje stavove, kako vam je bilo biti navijač Zvezde krajem osamdesetih kad je Marakana bila prepuna Dražinih slika, a Delije se jasno stavile na stranu četničkog pokreta i pod vodstvom Arkana dobar dio njih je počinio masovne ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i Kosovu?

“Mislim da sam jedini u Srbiji koji stalno priča o tome kako je došlo do toga da Delije i Grobari uzmu nekadašnje velikane našeg nogometa pod svoje. To je sve odradila Služba, kako kolokvijalno zovemo nereformiranu UDBA-u i tajnu policiju bivše države. Arkanova i Šešeljeva paravojska je regrutirala navijače koji su pljačkali i ubijali po Jugoslaviji. Kad je rat završio, država nije znala što bi s njima i onda im je našla nove hobije, a to je bilo da štite vlast sa stadiona. Država im javi da trebaju rasturiti gay paradu, onda oni sve razvale, zatim dobiju zadatak da treba napasti nekog političara kojem je ”istekao rok trajanja”, onda taj završi polomljen ili dva metra pod zemljom. Zvezda i Partizan su pretvoreni u paravojno i parapolicijsko udruženje. Jedne drži Srpska napredna stranka, a druge Socijalistička partija Srbije. Jedni i drugi služe za obranu vlasti, a zauzvrat im država tolerira da se bave narkobiznisom”.

Kad se u drugoj polovici osamdesetih na političkoj mapi pojavio Slobodan Milošević, u početku ste bili njegov veliki pristaša. Kad ste shvatili da se njegova politika temelji na zločinu koji će kasnije odnijeti stotine tisuća života?

“Kako Vučić laže, tako je lagao i Milošević. Nakon što sam potpisao peticiju za ostavkom Miloševića, poslan sam na prinudni odmor s pozicije urednika sportske redakcije TV Srbije. Kad se pojavio, priznajem da sam mu vjerovao, ali nakon što je srušio Stambolića vidio sam gdje to sve skupa vodi. Sjećam se jednog mitinga na kojem je rekao: ‘Hoću Srbiju s deset tisuća dolara po glavi stanovnika, pa nek se taj sistem zove komunizam, kapitalizam ili kako god hoće.’ Tada sam mom velikom prijatelju Bobiju Jankoviću rekao: ‘Bobi, ovaj ruši komunizam. U komunizmu nema deset tisuća dolara po glavi stanovnika.’ Priznajem da sam tada pomislio da Milošević ima plan da nas odvede u UN i da ima dogovorene trgovinske odnose sa SAD-om. Nakon samo mjesec dana pokrenuo je Jogurt revoluciju u Novom Sadu, srušio je legalno izabrano rukovodstvo i tada je krenuo u rušenje svega. Shvatio sam da laže i da nam se zlo sprema”.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here