Kultna utakmica, druga koju je nacionalni tim BiH igrao na tlu svoje zemlje odigrana je 6. novembra 1996. godine. Na Olimpijskom stadionu ”Koševo” u Sarajevu pred oko 40.000 navijača.

Svi su pohrlili na stadion da se konačno malo opuste nakon četverogodišnje agresije na BiH, u kojoj je živote izgubilo oko 100.000 ljudi.

Utakmica sa Italijom u Sarajevu dogovorena je iz trećeg pokušaja, a prethodile su joj, tvrdi prvi predsjednik fudbalskog saveza BiH Jusuf Pušina, ”političke igre i podmetanja iz susjedne Hrvatske”.

”Prilikom jednog od brojnih susreta sa Matarreseom u Rimu zamolio sam ga za uslugu. Pitao je, šta želiš? Rekao sam mu da reprezentacija Italije gostuje u Sarajevu i odigra utakmicu sa BiH. Gledao me malo začuđeno, a kada sam ponovio šta želim, rekao je – naravno, samo termin utakmice da nađemo”, prisjećao se Pušina.

Međutim, tada se pojavila ideja da prijateljsku utakmicu odigraju Hrvatska i BiH pod geslom ”pomirenja i mira”. Na odigravanju susreta u Zagrebu insistirao je i Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Hrvatske.

”Kada se saznalo da će Italija gostovati u martu u Sarajevu počele su se događati neke stvari koje nemaju dodirnih tačaka sa sportom. Umiješala se politika naših susjeda iz Hrvatske. Čuli su da sam dogovorio gostovanje Italije, da bi oni izašli sa ponudom da tada igramo utakmicu ‘za mir i pomirenje’ sa njima u Zagrebu.”

“Dobili smo ponudu direktno od Franje Tuđmana. Obavili smo nekoliko telefonskih razgovora i usaglasili se da igramo u martu na stadionu ‘Maksmir’ u Zagrebu, a da meč sa Italijom prolongiramo, sa čim se složio i Matarrese, jer je i on smatrao da je pomirenje u našoj regiji tada bitnije.”

“Trebali smo sa Hrvatskom igrati u martu, a onda je plan bio da Italiju ugostimo u maju 1996.”, ispričao je Pušina.

Do realizacije meča na Maksimiru ipak nije došlo jer je Tuđman imao poseban zahtjev:

”Htio je da naša reprezentacija nastupi u bijelim majicama bez državnih obilježja, odnosno da samo na majicama piše BiH, minimizirajući nas, pokazavši ignorantski stav”.

Pušina je i tada prihvatio odigravanje utakmice, ali sa ”jednim malim zahtjevom bosanskohercegovačke strane”.

”Rekao sam da prihvatamo da igramo utakmicu za mir i pomirenje, ali da i mi imamo jedan zahtjev, a to je da oni igraju u isključivo plavim majicama. Na to mi je Tuđman rekao, ‘ali mi smo priznati’, na što sam mu odgovorio da smo i mi priznati”, govorio je Pušina, dodavši:

”Potom su nam ponudili da igramo u maju u ‘Maksimiru’ i da pristaju da BiH nastupi pod međunarodno priznatom zastavom sa ljiljanima i u dresovima sa svim našim obilježjima. Opet smo u dogovoru sa prijateljima Italijanima odgodili njihovo gostovanje u Sarajevu.”

“Dva, tri dana prije dogovorenog meča u Zagrebu, koji je već bio reklamiran i predstavljen i od strane FIFA-e i UEFA-e kao utakmica mira i pomirenja, iz Zagreba opet počinju ružni tonovi. Govorili su da ne možemo igrati u Maksimiru, već u Vinkovcima, Zadru, Bjelovaru.”

“Insistirao sam da to bude Zagreb i oni su na kraju pristali, ali da igramo na stadionu u Kranjčevićevoj. Odbio sam ponudu, pa nazvao Matarrese koji mi je tada rekao ‘Italija 6. novembra 1996. gostuje u Sarajevu’.”

“I kada smo zakazali konačan termin utakmice sa Italijanima bilo je blagih problema. Postavljalo se pitanje treba li nam taj meč pet dana uoči gostovanja u kvalifikacijama kod Slovenije. Rekao sam igramo sa Italijom, nema više odgađanja. Možemo i izgubiti u Ljubljani. Nema problema.”

“Ne jedno hvala, nego milion puta hvala prijateljima Italijanima. Ne samo da smo odigrali utakmicu, ne samo da smo ih pobijedili, ne samo da su došli sa najjačom reprezentacijom, nego su nam dali jako veliku finansijsku pomoć, mislim tada dječijoj pedijatriji, tj. hirurgiji i dječijem selu u Sarajevu.”

“Bila je to ogromna materijalna pomoć, a Olimpijski komitet i Nogometni savez Italije finansijski su pomogli i obnovu reflektora na stadionu ‘Koševo’. Utakmica je pogodovala i otvaranju aerodroma Sarajevo, te je prvi civilni let poslije rata bio upravo dolazak reprezentacije Italije sa nogometašima i 300 gostiju njihovog saveza, novinara i navijača.”

“Sve što je Italija mogla učiniti tada, učinila je. Ne postoji način da im se adekvatno zahvalimo. Dozvolili su nam i da budemo domaćini utakmica u kvalifikacijama za SP u Bologni, dok nismo dobili zeleno svjetlo da igramo na tlu svoje zemlje.”

“To je iskreni prijateljski odnos, trenuci koji se ne mogu zaboraviti, jer Italijani su pokazali ljubav i srce prema građanima BiH i N/FS BiH.”

Nakon što je Italija odigrala utakmicu sa našom reprezentacijom na Koševu, N/FS BiH dobio je saglasnost FIFA-e da do kraja kvalifikacija za Mundijal 1998. igra domaće utakmice u Sarajevu. Od tada reprezentacija BiH grabi velikim koracima naprijed uprkos podmetanjima i opstukcijama sa raznih strana.

(sport1.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here