Reprezentacija Bosne i Hercegovine sinoć je okončala briljantan učinak Roberta Mancinija. Nanizali su Italijani 11 pobjeda iz isto toliko utakmica, ali toj seriji došao je kraj na stadionu Artemio Franchi u Firenci gdje su naši fudbaleri uspjeli ‘otkinuti’ bod odigravši 1:1.

Iako selektor Dušan Bajević nije mogao računati na jednu od najvećih zvijezda Miralema Pjanića koji se nalazi u izolaciji zbog koronavirusa, njegova momčad s nekoliko novajlija u prvoj postavi uspjela je odigrati jako dobro protiv puno kvalitetnijih Italijana. Svi su bili na nivou, od Edina Džeke u napadu do Branimira Cipetića u odbrani kojem je sinoćnji nastup bio ujedno i prvi u dresu BiH.

Cipetiću se život doslovno okrenuo preko noći. U ljeto prošle godine kada je završio špansku avanturu nuđen je Željezničaru, pa Zrinjskom, ali nikome nije bio interesantan. Jedino Širokom Brijegu koji ga je uzeo nakon što je zadovoljio na probnom radu. A danas? Danas je Cipetić reprezentativac i igrač za kojeg ćemo, sudeći po onome što je pokazao, još dosta toga dobrog čuti.

Ponosni zbog Cipetićevog debija za Zmajeve bili su i u Kaštelima. U malom mjestu u blizini Splita godinama žive otac Ivan i majka Ana.

“Kako se osjećam? Ma, to je veliki doživljaj za mene i moju porodicu. Rodio se u Hrvatskoj, tu je odrastao, ali BiH je njegova djedovina. Vidim da je i javnost zadovoljna onim što je pokazao”, bila je prva reakcija Branimirovog oca Ivana na početku razgovora za portal Reprezentacija.ba.

Nije Cipetić tek tako dospio u odabrano društvo. Mjesecima unazad su ga pratili selektor Bajević i njegovi saradnici.

“U Širokom Brijegu je od ljeta prošle godine, a već u novembru je bilo naznaka da bi mogao igrati za BiH. Primijetili su ga brzo. Sjećam se da sam bio prisutan na jednoj utakmici protiv Borca kada je neko od ljudi iz njihove uprave dobacio: ‘Ova dvica je zvijer’. A, meni hoće srce da pukne od dragosti. I treneri drugi su mu poslije nekih utakmica znali čestitati.”

U reprezentaciji su Cipetića odlično prihvatili. Brzo se sprijateljio sa svim fudbalerima, a veliki utisak na njega je ostavio kapiten Edin Džeko koji ga je oduševio svojom jednostavnošću.

“Odmah prvi dan Džeko mu je čestitao i rekao da ima brzinu i kvalitetu te da se samo opusti u igri. Tako je i bilo. On je baš njega ‘zagotivio’ za kratko vrijeme. Do jučer ga je gledao na televizoru i divio se njegovim golovima, a sada je došao do toga da zajedno s njim dijeli svlačionicu. Kaže da je Edin baš fin i jednostavan čovjek, što je lijepo za čuti.”

Rekao si da ćeš igrati za BiH? Nema nazad

Nakon sjajnih partija u domaćem prvenstvu, u N/FSBiH su se odmah počeli raspitivati ima li ‘mali’ Cipetić kakve veze sa našom zemljom. Na kraju se ispostavilo da mu je otac iz sela nedaleko od Konjica, a majka iz Prozora-Rame.

“Bio sam u Splitu u trenutku kada me je Branimir nazvao, mislio sam da zove čisto onako da se vidi gdje smo i šta smo, ali na kraju – iznenađenje. Rekao je: ‘Tata, Dušan Bajević i njegov pomoćnik pozvali su me u Mostar na razgovor’. Želio je da i ja dođem, mada nisam htio, jer ipak punoljetan je i o takvim stvarima mora sam donositi odluke. Kada je dao ljudima iz BiH riječ da će igrati za njih, rekao sam mu da nema nazad, pa makar se javila i Hrvatska u kojoj je odrastao. Ko prije zovne, tamo ideš. Riječ se mora poštovati. Danas smo ponosni što je reprezentativac.”

Kroz razgovor stariji Cipetić hvali ljude iz Širokog Brijega, naročito Dalibora Šilića, a otkrio je i kako je sin završio na Pecari.

“Vjerovao sam da će kad tad isplivati. Iz Hajduka je kao veoma mlad otišao u Španiju, mislili smo da je to bolje za njegovu karijeru, međutim danas ne mislim tako. Svakom mladom igraču bih savjetovao da ostane ovdje dokle god može, da tu sazrije kao igrač i da tek onda ide u inostranstvo, jer nije baš jednostavno kao dijete otići u svijet. Bez ikoga. Iz Hajduka je trebao najprije u Valenciju, ali nakon što je bilo komplikacija oko papirologije, završio je u Elcheu koji ga je slao na brojne posudbe. Mogao je ostati još u Španiji, no rekao sam mu, dosta je tih posudbi, vrati se.”

Nudili su Cipetića i drugim klubovima iz BiH.

“Bila je priča za Željezničar, ali oni nisu bili baš pretjerano zagrijani, kao ni tadašnji trener Zrinjskog Hari Vukas koji ga poznaje još iz vremena u Hajduku. Na kraju Široki Brijeg je pristao pod uslovom da dođe na probu. Kada je zadovoljio, ponudili su da Branimir potpiše trogodišnji ugovor, što on isprva nije htio, ali rekao sam mu da to učini. Lako će tebe neko kupiti ako se ti pokažeš…”

Kada je Branimir kao još tinejdžer odlazio u Španiju najteže je bilo roditeljima.

“Uh, kad se samo sjetim. Koliko meni bilo teško, supruzi je još teže. Plakala je kao godina sa kćerkama. Ali, Branimir je bio zagrijan za tu priču i nismo mu željeli stajati na punu. Nekad je i njemu znalo dojaditi da se plakajući javljao s riječim da želi nazad, ali, kažem, nema nazad sine. Počeo si to, moraš to i završiti.”

Dijete za poželjeti

Gotovo je nemoguće pronaći tekst ili bilo što gdje se Cipetić pominje u negativnom kontekstu. I saigrači ga hvale da je sjajan dečko i uz to veliki profesionalac.

“Kao dijete je uvijek on bio pristojan, poštovao je ono što mu se kaže. Kada bi kao mlađi sa saigračima osvojio neki turnir, običaj je bio to proslave u nekom od lokala, ali ja sam bio protiv toga. Ako si odlučio biti fudbaler i ako ulažem novac u tebe, nemoj mi toga onda… Danas se često sjeti toga i kaže da sam ga dobro odgojio. I u školi nije bio loš. Bio je pretežno vrlo dobar učenik.”

Za kraj razgovora otkrio nam je i odakle su Cipetići.

“Ja sam rođen u Kostajnici, jedno selo pored Konjica, gdje sam obnovio kuću i rado dolazim kad god mogu. Ne zaboravljam svoju rodnu grudu. Imao sam tu dosta prijatelja, ali nažalost nesretni rat nas je razbacao na sve strane. Politika je nažalost zavadila jadni narod. Ratne okolnosti su me na kraju dovele u Hrvatsku gdje sam nastavio s biznisom koji sam radio i u BiH. Imam svoje pogrebno poduzeće i cvjećaru”, završio je Ivan Cipetić.

(Reprezentacija.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here