Legendarni golman fudbalske reprezentacije BiH, bivši trener u stručnom štabu zmajeva govori za Sport1 i Oslobođenje o svojoj karijeri, kako igačkoj, tako i trenerskoj, ali i svim dešavanjima u bh. fudbalu.

Gospodine Piplica, s obzirom na to da svi znamo da ste započeli trenersku karijeru, bili ste u stručnom štabu sa Safetom Sušićem, pa ako možete nam reći na samom početku razgovora gdje je i šta trenutno radi Tomo Piplica?

– Ja sam prije šest mjeseci bio u omladinskom pogonu Jene, a sada sam u Bayreuthu, to je prva ekipa u regionalnoj ligi, a ja sam sportski direktor omladinskog pogona i trener druge ekipe, s tim da ja sve koordiniram od prve ekipe na dolje, i od dolje prema gore. Praktično obavljam više funkcija.

Vaša karijera počela je u bivšoj Jugoslaviji. Ponikli ste u Iskri iz Bugojna, možemo li se vratiti malo na taj period?

– Mislim da su u bivšoj Jugoslaviji stvarno svi klubovi relativno imali dobre uslove, a mi u Iskri iz Bugojna smo imali stvarno dobre uvjete i imali smo uvijek dobre omladinske ekipe, pogon, tako da nije ni čudo. U jednu ruku, prva ekipa se plasirala u Prvu ligu Jugoslavije, ali je bio jedan stabilan drugoligaš gdje se godinama ulagalo i gdje je za svakog dobrog igrača bila interesantna adresa bugojanska Iskra.

Kada kažemo bugojanska Iskra i jugoslovenski fudbal, treba reći da ste Vi upravo iz Iskre postali član zlatne generacije pod nazivom ‘Čileanci’ koji su poslije osvojili Svjetsko prvenstvo.

– Nije samo slučaj da je Piplica bio tu, bilo je puno igrača, reprezentativaca, nije to slučajno. Prvo moraš biti reprezentativac Bosne i Hercegovine, da bi mogao doći do reprezentacije bivše Jugoslavije. Moj put je išao tako da sam bio u juniorima i čak u prvoj ekipi, ali svakako me je ta nominacija iznenadila. Ipak, iz jedne male bugojanske Iskre, otići nastupati za reprezentaciju bivše Jugoslavije, gdje znamo da smo uvijek imali dobre golmane i igrače, meni je to bila još veća čast da sam to uspio iz jednog takvog malog grada i kluba biti u jednom takvom jakom krugu kao što je reprezentacija te generacije bivše Jugoslavije.

Da li smatrate da je u suštini baš ovo što ste spomenuli, znači taj kvalitetan rad koji je bio na nivou tadašnjih republika, odnosno sistem koji je tada funkcionisao doveo do toga, pored neospornog talenta kojeg smo imali, da se sklopi jedan takav tim i pokori svijet.

– Mi smo imali kvalitetne trenere u omladinskom pogonu. Mi koji smo tada bili tu, imali smo sreću što su bili tu iskusni treneri, ljudi koji su se brinuli o nama, nismo imali internate i akademije kao sad. Ljudi su se brinuli o našim školama, o stanju u porodicama, to je bilo više trener kao drugi otac, mislim da to u današnjem fudbalu nedostaje, jer ipak je bitan taj ljudski odnos i očinstvo za mlade igrače. Nekad treba i kritiku dati, a nekad treba pohvaliti, i sigurno da ljudi iskusniji i koji imaju djecu, da je njima lakše prići tim ljudima i lakše im je pomoći u jednom ili drugom problemu. Danas vidimo da se stalno nešto priča, nema “tipova”, jer je sa “tipovima” teško raditi, oni imaju neke mušice u glavi, ali ko zna sa njima raditi, može se dobiti vrlo kvalitetan igrač i jedan vrlo stabilan vođa u takvim reprezentacijama ili ekipama.

Nakon odlaska iz Iskre, otišli ste u susjednu Hrvatsku gdje ste nastupali za nekoliko klubova, ali ste u Segesti ostvarili najbolji učinak.

– Prvo, ja sam otišao u Hajduk kada smo išli u Australiju na turneju. Jedan dogovor prije te turneje je bio da ja potpišem godinu, pa četiri godine, pa kada smo se vratili, bile su četiri godine, tako da ja nisam htio pristati na četiri godine, pa sam onda prešao u NK Zagreb koji se takmičio u Drugoj ligi Jugoslavije, a kasnije smo ušli u Prvu ligu. Mi smo tada i prvi rekli tim svim nemirima, političarima, i svemu što se dešavalo u ta vremena ‘Ne’, jer kad smo mi trebali igrati utakmicu protiv Sutjeske, tad je brutalno pobijeno nesretnih 45 ljudi, i onda smo mi odbili utakmicu da igramo, jer nije bilo vrijeme za utakmicu, a poslije smo vidjeli šta nas je sve zadesilo. Nakon toga se prekinula liga, a ja sam onda iz NK Zagreb otišao u Istru iz Pule, potom u Segestu iz Siska. U međuvremenu, bio sam potpisao za belgijski Antwerpen gdje se nismo dogovorili oko odštete, pa sam se vratio i trebao ići u River Plate gdje se nismo isto mogli dogovoriti. Te godine se isto skraćivala liga gdje je Segesta bila u fazi ispadanja, tako da sam ja odlučio ostati i jedino mi je žao bilo što nije bolja situacija bila, pa da odem u River Plate, jer je ipak to interesantan klub. Bilo bi sjajno da sam mogao nastupati za jedan takav klub.

Ono što je svakako obilježilo vašu karijeru jeste više od decenije nastupa za njemački Energie Cottbus.

– Ja sam došao kada je klub bio već u drugoj ligi, i to drugu godinu uzastopno. Znači, oni su u kratkom periodu iz treće lige došli u drugu, i odmah tu prvu godinu druge lige su bili u finalu Kupa, tako da su, kada sam ja došao, kupili petnaest novih igrača gdje smo sa istom ekipom, koja je imala kvaliteta, ali nije bila uigrana, u posljednjoj utakmici osigurali opstanak u ligi. Mislim da je to stvarno bila nemoguća misija, kada sve pogledaš, u godinu dana si ispao iz druge lige, a za godinu dana si poslije ušao u prvu ligu, i to je pokazalo da nekada ne možeš novcima sve kupiti, te da za nešto treba vremena i hemija da se spoji. Mi smo imali tu sreću da se kod nas spojilo sve to i da smo stvarno od nemogućeg napravili moguće.

Vaša karijera i sve što se napravili govori dovoljno o vama, ali nekako svi taj neki period u Njemačkoj pamte po bizarnom golu koji ste primili.

– Mislim da ljudi više gledaju neke stvari negativno nego pozitivno, jer ja sam dva puta ušao sa tim klubom u ligu. Bili smo šest godina u Bundesligi, jedan sam od ljudi koji je odigrao najviše utakmica prema minutaži, ima jedan čovjek koji je odigrao više utakmica, ali je imao manju minutažu. Bio sam prvi čovjek u historiji tog kluba koji je imao oproštajnu utakmicu na kojoj je bio pun stadion, bio sam biran dva puta za igrača godine. Kao strancu, mislim da ne pada med i mlijeko, već ga moraš zaslužiti, sve te moje dobre odbrane godinama gdje sam držao klub u životu, sigurno da nakon svega se nekad mora desiti i greška. U Cottbusu mi to najmanje zamjeraju, jer se to kroz novine forsira i gleda, nego što mog trenera interesuje, a čak nije htio ni komentarisati te stvari.

Period u Cottbusu, pored svih dobrih stvari, rekli smo da ste bili izabrani dva puta za igrača godine, kultna ste ličnost tamo, omiljen među navijačima, također je obilježila jedna interesantna stvar. Gerhardu Schröderu ste odbranili penal, odnosno niste mu htjeli pustiti gol.

– Ispalo je tako da sam ja htio prvi penal braniti, a on nije mogao šutati, jer je bilo malo mokro, a on je bio u cipelama, tako da su ovi moji iz kluba bili ljuti. Mislio sam mu drugi gol pustiti, ali on se više nije usudio šutati, tako da je to ispalo kako jeste. Mislim da se on ne ljuti, kasnije nas je pozvao, i bilo je sve spontano što se desilo.

Izabrali ste Bosnu i Hercegovinu, a znamo svi da ste imali pozive iz Hrvatske za nastup, šta je presudilo da se odlučite da nastupate za BiH u,slobodno možemo da kažemo, malo čudno vrijeme po završetku rata. Šta je presudilo da nastupite za BiH?

– Ja sam imao i prije pozive. Bilo je kako je bilo, ne bih želio sada da se vraćam na te nesretne dane, jer u tome svemu neko je izgubio nešto manje, neko nešto više. Ja sam čovjek koji je otvoreno rekao da sam planirao igrati za BiH, igrao sam za mladu reprezentaciju, bivšu Jugoslaviju, i bio mi je cilj, ali i želja da igram za reprezentaciju Hrvatske. Međutim, u tom momentu je bila reprezentacija Hrvatske na jednom visokom nivou, i uvijek kada mladi igrač gleda jednu ili drugu reprezentaciju, uvijek je bilo lakše iz bolje reprezentacije se i prodati. Poslije kada sam ja otišao u Njemačku i koji dinar zaradio, onda mi više nisu bili bitni novci, već sam htio da pomognem ljudima koji žive tamo, jer znamo svi kakva je bila situacija, da se malo popravila. Ipak, mislim da to sve presporo traje, jer svi oni govore da je nama to nametnuto, ali sve u svemu, ljudi moraju shvatiti da se skupa mora živjeti. Ja ovdje u Njemačkoj gledam kako ljudi žive, neke čak i ne znam ko su i šta su, ali se može sa njima super raditi i družiti. Kod nas je veliki problem što se gleda ko je šta, ko je za koga. Meni je najveći cilj bio da opet igram za reprezentaciju BiH, tu i sportski, ali više nije bila neka situacija da ja kažem kako sam član reprezentacije, pa ću u sljedećem ugovoru dobiti veći novac. Kada sam pristao igrati za reprezentaciju BiH, imao sam 33 godine. Otišao sam kada sam osjetio da više nije to to, zato i nisam htio da ‘nabijam’ nastupe i govorim: ‘Eh, ja sam napravio 50 ili 60 utakmica’, ali ja sam ih napravio devet koliko i jesam, ali sam ih napravio od srca, i to mi ne može niko osporiti. Sto puta sam rekao da se ne kajem što sam to napravio i mislim da sam tu puno ljudi upoznao, sa tim je onda odlučujuće to bilo što sam tada igrao za reprezentaciju BiH, da te godine kada su se birali saradnici Safeta Sušića, da sam ja bio taj koji je izabran za trenera golmana.

Bili ste u stručnom štabu sa Safetom Sušićem, ostvarili ste zajednički najveći uspjeh reprezentacije BiH, i činilo se da od tog trenutka naš fudbal može ide na neki veći nivo.

– Ja stalno govorim da smo mi ljudi koji brzo sve zaborave i sve nam ne valja, trebalo je kontinuiteta. Mi kada smo preuzeli, da ne kažem da se radilo džabe, tada su se dešavale stalne smjene, Savez je bio suspendovan, bilo je pitanje hoćemo li igrati ili ne, a para nije bilo. Prihvatili smo to, radili smo srcem. Kada sam došao kao trener, nisam neke pare zarađivao, a izgubio sam dobar posao u Cottbusu, gdje su mi rekli kada mi je istekao ugovor ili reprezentacija, ili kod nas. Svaki neki ozbiljniji posao nisi mogao dobiti ako radiš u reprezentaciji, znamo iz iskustva kako je bilo sa Enverom Marićem u Herthi, ne zbog toga što nije htio više, već zbog toga što ga klub nije puštao da ide na okupljanje, jer to oduzima puno vremena. Nije problem vrijeme, problem je što klubovi neće da se adaptiraju. Ti fališ 10-15 dana, to nema šanse da u jednom ozbiljnom klubu prođe, u manjim to možeš da kompenziraš. Meni ni tada nije bio problem, rekao sam ok, imamo cilj, dobre igrače. Također, stručni štab je bio dobar, na čelu sa Sušićem, a potom Baljićem, Sredojevićem, i mi smo stvarno imali jedan tim koji se dobro uklopio, odnosno dobro razumijevao. Nekada smo imali različita mišljenja, ali mislim da je to i dobro. No, nikada nismo u javnost izašli sa različitim pričama, on sa jednom, a ja sa drugom. Kada se smijenio Safet, mi smo svi tada napustili ta mjesta, niko nije izjavio da bi ostao ili ne, već da mi isto idemo sa njim. Međutim, kada su došle pare, onda su došli neki drugi vjetrovi. Nije mi žao, sve što sam napravio, odnosno napravili, mislim da smo obavili dobar posao, a mnogi su mislili da je to tako lako, ali nije. Naročito u našoj BiH gdje moraš tri puta odvagati da bi četvrti put odluku donio, zato kažem da ova prepucavanja i to, to ne vodi nigdje, jer samo jednim zajedničkim stavom i sa jednim planom, može se dobar posao napraviti.

Šest godina nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo u Brazil, doživjeli smo 2020. godinu u kojoj reprezentacija Bosne i Hercegovine nije zabilježila niti jednu pobjedu, a pritome se čini da stvari ne funkionišu baš najbolje u samom NFSBiH. Budući da pratite sve oko izbora selektora, kako gledate cjelokupnu situaciju i polarizaciju koja se stvorila da li prirodno ili vještački na neke podijeljene tabore?

– Ne bih ja baš rekao da je sve do NFSBiH, bilo bi to nekorektno, ima tu da je sve u sklopu. Igrati moraju igrači, selektori moraju selektirati, treneri moraju trenirati, i to je nekorektno reći da su oni samo krivi zbog toga što nismo otišli na Evropsko prvenstvo. Ima puno propusta gdje se moglo poslije Brazila puno više napraviti, ali nije se napravilo, jer smo na starim slavama živjeli, a nismo dalje išli. Mislim i na skautiranje, odnosno dovođenje novih igrača, sve to košta. Mi bi sve za male pare, a na kraju nas sve to ispadne puno više nego što jeste. Mislim da se tu mora nešto posložiti, mora se posložiti ko za šta odgovara. Ne može biti neko odgovoran ako lopti nema. Znači, onaj ko nije donio lopte, on mora odgovarati, a ne mi svi nešto odlučujemo, a niko nije odgovoran. Sve dok nam je tako, neće nam biti napretka.

Vaše mišljenje o izboru narednog selektora. Da li je uopšte trebalo birati selektora na ovakav način ili se trebalo napraviti, prije svega, neka analiza u kakvom smo stanju, kakav je generalno naš fudbal i na osnovu svih tih činjenica tražiti potreban profil selektora.

– Iz godine u godinu pravimo neke izbore gdje se može svako prijaviti. Prema mom mišljenju, to je nevjerovatno. Moraš neke uvjete imati i da kažeš takvog i takvog profila selektora treba imati, odnosno takvog treba tražiti. Prvo su se oni u Savezu trebali dogovoriti, šta hoće i ko odgovara u Izvršnom odboru, a onda krenuti u sportski izbor. Sada vidim da treba doći novi predsjednik, jer je malo čudno što se to prvo nije završilo, pa da ti ljudi odlučuju ko će biti selektor, a ne sadašnji ljudi da odlučuju ko će biti selektor. Oni mijenjaju statute, a mogli su reći: ‘Slušaj, nemamo selektora, hajde da ubrzamo izbor predsjednika, pa da znamo ko će biti u naredne četiri godine, i ko ima glas, a ko nema’. Opet će biti nismo mi htjeli ovog, htjeli smo onog. Uvijek mi, oni, ili jesmo mi, ili nismo.

Na početku našeg razgovora smo spomenuli taj neki sistem koji je funkionisao u bivšoj Jugoslaviji u kojoj su prolazili razni filteri kako bi se formirala ta neka najbolja reprezentacija. Da li vi smatrate da u BiH, odnosno, da je možda najveća greška FSBiH to što 25-30 godina od osnivanja, nikada nije postavljen jasan sistem po kojem bi se funkionisalo i po kojem bi svako znao šta ko radi?

– Mi smo prije 2014. godine napravili rezultat, zaradili neke pare, i već se tada moralo krenuti dalje, odnosno u skauting igrača, trebalo je poboljšati domaću ligu. Ja ne znak kakav je kriterij izbora tih mladih igrča. Mogu navesti i primjer. Moj sin igra juniorsku Bundesligu, i niko nikada nije ni pitao za njega, niti ga je gledao da li ima kvaliteta za reprezentaciju BIH. Znači, ja bih trebao zvati da nudim svog sina, to nema smisla, a vjerovatno mnogi i ne znaju gdje se ko nalazi. Ovdje sam naveo samo jedan primjer, ima još puno slučajeva, a da ne znaju odakle ko dolazi. Možda mi imamo još takvih deset ili dvadeset, ali treba se malo iz fotelje dići, pa malo prošetati. Znam da šta sam sve radio dok sa bio trener golmana, ja sam pričao sa Kolašincem i njegovim menadžerom, odnosno dogovarao sve, i ovog Bičakčića, i to niko ne zna, mada i ne treba da zna. To je sve zato što se oni žale kao menadžeri zovu, pa moraju oni zvati kada oni neće da zovu. Mi imamo problema, moj mali ima njemački pasoš, i problem je kod puno ljudi što se zbog jedne utakmice mora odreći njemačkog pasoša, da bi igrao za domaću reprezentaciju. Mi imamo milion takvih slučajeva, iz Švicarske, Norveške, i onda mi zamjeramo roditeljima, zamjeramo djeci zašto neće igrati, pa nije stvar da neće da igraju, već da se treba imati neki plan. Taj plan mora biti jedne države, reprezentacije, pa to je plafon, i mi ne cijenimo reprezentaciju, to je svetinja, to nema većeg. Džeko može pobijediti sve, ali sa reprezentacijom nije pobijedio. Evo vidimo Messija, on dok ne osvoji trofej sa reprezentacijom, neće biti najbolji na svijetu. Treba se više posvetiti tome da se kaže da je to svetinja, a ne da je ‘krava muzara’. Treba ljude malo rotirati, što moraju sto godina raditi isti i drugi ljudi zaslužuju šansu.

S obzirom na to da ste vi bili mladi reprezentativac, a Safet Sušić je tada nastupao za A tim Jugoslavije, i bio je, ako ne najbolji, onda sasvim sigurno jedan od najboljih svih vremena. Kako ste gledali na njega tada, a kako je bilo poslije raditi sa njim?


– Ja mislim da sam ja čak i protiv njega igrao kad je igrala mlada reprezentacija protiv A reprezentacije. Sigurno da je Safet napravio veliku karijeru, bio je veliko ime u bivšoj Jugoslaviji, ne bi džaba u Parizu imao takav status kakav je imao, a ima i danas. Radi se o super čovjeku, i meni je stvarno bilo drago sarađivati sa njim. Bio je veoma jednostavan, prijatan, i mislim da, opet se vraćam kada vidim taj naš tim koji smo imali, rado se sjetim tih trenutaka, jer smo stvarno imali ne samo na terenu, već i pored njega super odnos. Mi se čujemo i danas, to je vrlo bitno za jedan kvalitetan i dobar rad da se svi dobro slažu, i onda nema prebrojavanja krvnih zrnaca ko je kriv, a ko ne.

(sport1.oslobodjenje.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here