Svojim igrama i golovima Zlatan Muslimović je godinama uveseljavao bh. javnost. Oni koji prate duže reprezentaciju i danas se sjećaju njegovog hat-tricka na sarajevskom Koševu protiv Hrvatske. Niko Kovač i društvo su tada samo pogledima ispraćali njegove majstorije.

Muslimovićeva era u reprezentaciji se završila sa 30 nastupa. Bilo bi ih sigurno i više da svoj nogometni put nije nastavio u dalekoj Kini, a od tada do danas njegovo ime ćete rijetko vidjeti u medijima. Doduše, ni kao igrač nije volio pretjerano da se eksponira, svaki put bi ga novinari “vukli za rukav” kada bi željeli dobiti izjavu.

Nije se u međuvremenu promijenio. Ostao je isti onaj Zlatan. Samo je kosa kraća…

Zlatane, ne pojavljujete se često u medijima. Ne volite novinare?

“Razumijem novinarski posao, ali jednostavno ne volim često da dajem izjave, meni to nikada nije predstavljalo nešto. Znate, volim da ono što radim, radim na terenu i da ljudi donose sud na osnovu toga. Pričom ne mogu promijeniti svoju igru i zašto onda da bespotrebno govorim ovo ili ono? U slobodno vrijeme ni ne čitam puno medije, rahatniji sam tako”, priča Zlatan Muslimović na samom startu razgovora za Reprezentacija.ba.

Rušili ste protivnike, driblali, tresli stative… Koliko ste zadovoljni onim što ste kao igrač napravili?

“Bilo me je svugdje, igrao sam za mnoge klubove i mogu prilično da budem zadovoljan. Možda ponekad čovjek sam sebi kaže da je u nekom trenutku mogao više da je postupio ovako ili onako, ali nema baš smisla vraćati se u prošlost. Sve odluke koje sam donio, bile su za mene najbolje u tom momentu. Ne treba se kajati ni zbog čega, treba živjeti dalje i učiti na greškama.”

Veoma rano ste otišli u Italiju. Bilo je to vrijeme kada je prvenstvo u Italiji bilo daleko ispred ostalih.

“U to vrijeme sam bio među prvim Bosancima u Serie A. Bilo je tad jako teško doći u jednu takvu ligu, pogotovo igraču koji je imao strani pasoš, ali ja sam imao sreću da sam otišao kao Šveđanin. Iako sam osjećao da sam zreo da igram u jednoj takvoj sredini, na kraju se ispostavilo da bi bilo bolje da sam ostao još koju sezonu, recimo, u Švedskoj i dodatno se isprofilisao. I otac je bio za to, ali hajde ti jednom tvrdoglavom momku objasni to. Nije postojao čovjek koji me mogao odvratiti od odlaska u Italiju.

I, kako je onda izgledao život jednog 18-godišnjaka u Italiji?

“Čim sam došao mnogo toga me oduševilo i ujedno razočaralo. Ja sam došao iz Švedske, iz IFK Goteborga u kojem sam bio skoro najbolji igrač, sve mi je bilo potaman, a onda sam došao u sredinu u kojoj sam faktički niko i ništa. Moraš sve od nule. Svaki dan je dokazivanje. U takvim okolnostima mladom igraču padne i moral, ali hvala Bogu pa sam imao uz sebe porodicu koja mi je bila najveća podrška. Tada shvatiš koliko je to bogatstvo.”

Gdje ste najviše uživali kao igrač?

“Generalno sam uživao svugdje. Italija je bila liga za sebe, u svim segmentima ispred ostalih 10-15 godina. Tamo se gledalo u gram koliko pojedeš, gdje se krećeš, kako igraš… U ostalim državama je to, ipak, bilo opuštenije i to mi je odgovaralo. Koliko mi je bilo lijepo u Italiji, toliko je i u Sloveniji, Kini i Grčkoj. U Grčkoj sam, ipak, osjetio daleko najveće poštovanje. Tamo sam uživao u svim sferama. To je posebna veza koja i dan-danas traje. Veselim se svaki put kada odem u Solun. Možda sam to zavrijedio i svojim stilom igre. Na svakoj utakmici i na svakom treningu sam uvijek davao sve od sebe, nisam znao povući ručnu, a to me nekada znalo koštati i povreda.”

Poslije PAOK-a je sljedeća destinacija bila Kina. Igrali ste za tadašnji Gouizhou Rehne.

“Kada sam išao tamo, mnogi su govorili da je to ludost, da razmislim, ali nisam se nimalo pokajao. Kina je specifična zemlja. Nije uopšte onakva kakvom je možda ljudi doživljavaju. Ljudi idu 100 godina ispred ostalih, to je jedan drugi način života gledanja na svijet i preporučujem svakome ko ima priliku da ode tamo. Makar i turistički. Ja sam se tamo osjećao svoj na svome.”

Koliko god ste bili sretni u Kini, navijači su žalili jer ste tada prestajali dobijati pozive u reprezentaciju.

“Stav je bio takav da igrači koji odu u Kinu ili slične zemlje ne dobijaju pozive, ali nije vrijedio za svakoga. Ma, nije moje ni da pričam o tome, ne interesuje me više. Znam samo da sam uvijek davao sve od sebe, da sam bio isti onaj Zlatan i u Parmi i u Kini. Nisam se promijenio ni kao osoba ni kao fudbaler.”

Kako uopšte danas gledate na vrijeme provedeno u reprezentaciji?

“Odlično! Uživao sam i kad sam dolazio 90-ih, kad smo u sobi spavali po šestorica-sedmorica, a tek kasnije… Čast mi je i drago vidjeti koliko se s godinama reprezentacija razvila. Svako će veličati svoje doba, govoriti ovako ili onako, ali imam osjećaj da se u to vrijeme za reprezentaciju više igralo zbog samog onog dresa, zbog države… Fudbal je općenito otišao predaleko ekonomski. Danas nema ni ljubavi prema državi, prema dresu, sve je postalo – može, a i ne mora. Nije samo to u našoj reprezentaciji. Evo, koji su to danas igrači cijelu karijeru vezani za jedan klub? Prošla su vremena Tottija, Gerrarda… To su bile legende. Tih ljudi danas nema više. Sve je samo interes.”

Vjerovatno je bilo i nekih anegdota kojih se i danas prisjećate.

“Kako da nije, bilo je svega, ali ne bih baš sada to iznosio u javnost. Ono što se desi u reprezentaciji, tamo treba i ostati.”

Nedavno ste se prisjetili dana kada je debitovao Džeko u dresu BiH. Kako komentarišete sve ovo kroz šta prolazi u Romi?

“Džekson (Edin Džeko, op.a) je među pet najboljih napadača u svijetu, možda i svih vremena ako gledamo ono što je uradio. Ali, i pored toga kod nas se pojavi neko ko će pljuvati po njemu umjesto da ga guramo jer puno ljudi je zahvaljujući upravo njemu čulo za BiH. I Miralemu Pjaniću, naravno”, priča Muslimović i potom dodaje:

“Sada je aktuelna tema taj konflikt u Romi, transfer… Ja ne znam šta se tu tačno dogodilo, niti bih da ulazim u to. Nije lako ni njemu. Znate koliki je teret biti kapiten jedne ekipe, ne bilo kakve, i to još iz glavnog grada Italije? Gleda se dlaka u jajetu, šta radiš, šta pričaš, kakve grimase praviš na treningu… On se zna nositi s tim i uvjeren sam da će na ovom nivou igrati još barem dvije-tri sezone.”

Sada kada razgovor privodimo kraju, spomenut ćemo i Manchester United. Malo ljudi zna da ste bili na Old Traffordu.

“Uh… To je baš davno bilo. Mene su oni primijetili u Goteborgu koji je imao dobar odnos sa njima i tako nakon jednim priprema pozvali da im se priključim u Engleskoj. Smjestili su me u jednu porodicu kako bi se što lakše prilagodio na engleski način života, ali nije to mene baš impresioniralo. Znate, to je bio drugi tim, a ja sam u Švedskoj imao sve…”

Zlatan Muslimović danas?

“Ima me u menadžerskim vodama, također sam se ‘zadao’ i oko tih licenci kako bih jednog dana mogao raditi i kao trener. Privlači me to, ali ne žurim nigdje, pogotovo u ovoj situaciji kada je sve drugačije. Imam trenutno neke bitnije stvari.”

A golf? Igrate li to?

“Kako da ne, skoro svakodnevno. Uvijek me zanimao ovaj sport, to je sport u kojem mogu odmoriti glavu i godi mi. U našoj zemlji postoji i golf savez sa nekoliko klubova. Ima dosta dobrih igrača.”

Gdje se vidite u narednih pet godina?

“Imam neke ciljeve, ali držim ih skromno u sebi. Najveće su mi želje da budu živi i zdravi moji najbliži, prijatelji, djeca, porodica… To mi je najbitnije od svega. Sve ostalo dođe s vremenom. Niko ne može predvidjeti šta nas čeka”, poručio je Muslimović.

(Reprezentacija.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here