Bh. trener Nermin Bašić koji se nalazi na klupi Radomlja pred nastavak proljetnog dijela najbolje lige Slovenije govorio je za klubsku stranicu Radomlja.
Nermin Bašić je trenersku karijeru započeo u Bosni i Hercegovini u rodnom Travniku, kada je u sezoni 2011/12 preuzeo funkciju glavnog trenera NK Travnik, koji se tada takmičio u Premijer ligi BiH. Već na početku svoje profesionalne trenerske karijere, sa 27 godina, postao je najmlađi trener sa UEFA PRO licencom, a ujedno i najmlađi trener u najvišem klupskom takmičarskom rangu bilo koje lige u Evropi.
2014. godine prihvatio je izazov trećeligaša Metalleghea iz Jajca i nakon dvije sezone sa klubom svrstao se u najviši rang bh. fudbala. Tamo je radio još dvije sezone, potom je nakratko prešao u klub Tuzla City i onda prvi put došao u Sloveniju. Već u sezoni 17/18, kada je naš klub igrao u 2. SNL, pokazao je svoj potencijal, a u sezoni 18/19 bio je i jesenji prvak sa Radomljem. Nakon toga je prihvatio ponudu prvoligaša Nove Gorice. Kasnije je, prvi put u karijeri, krenuo na drugi kontinent. Radio je kao pomoćnik u angolskom prvoligašu 1° de Agosto, sa kojim je igrao i u afričkoj Ligi šampiona. Sa ovim timom osvojio je domaći Superkup i bio prvi na tabeli do pauze u sezoni, do koje je došlo zbog pandemije.
Iduće sezone ponovo je igrao glavnu trenersku ulogu u svom bivšem klubu Tuzla City, koji je tada već igrao u bosanskohercegovačkoj Premijer ligi. U Tuzli se zadržao samo kratko, zbog težom zarazom Covida bio je primoran da napusti mjesto glavnog trenera. Nakon raskida saradnje sa tuzlanskim Citvijem, prihvatio je ponudu egipatskog giganta Ismaily SC, koji je nakon Al-Ahlyja i Zamaleka treći najveći klub u zemlji u Egiptu. U zemlji faraona dva mjeseca je bio pomoćni trener Draganu Joviću, sa kojim je već radio u Angoli. Početkom ovogodišnje sezone, Nermin se vratio u matičnu sredinu i preuzeo poziciju “team managera” u NK Radomlje.
Pred početak zimskih priprema ove godine ponovo je sjeo u fotelju glavnog trenera članske ekipe Radomlja. “Šef”, kako ga zovu njegovi pomoćnici i igrači, čeka težak zadatak sa svojim štićenicima u teškoj borbi za ostanak u 1. SNL.
Sjećate li se kada ste prvi put došli u Sloveniju, kakva su bila vaša očekivanja tada?
Uvijek sam cijenio Sloveniju, jer je uvijek važila za najnapredniju od svih republika u bivšoj Jugoslaviji. Priliku koju sam dobio u ovoj zemlji smatrao sam nagradom za svoj rad, koji sam do tada radio u Bosni i Hercegovini. U Sloveniji sam dobio odličnu priliku da se dokažem u inostranstvu i tom prilikom sam se iznova upoznao. Od prvog dana se osjećam fenomenalno u Sloveniji, ljudi su me jako lijepo primili. Iskreno mogu reći da se osjećam kao da je Slovenija moja zemlja. Odlično se slažem sa ljudima u ovoj divnoj zemlji i ne bih se iznenadio da u Sloveniji ostanem do kraja života. Moja porodica trenutno živi u Bosni, ali sam s njima već neko vrijeme u kontaktu i često ih posjećujem, naravno, jer Bosna ipak nije tako daleko.
Kako je došlo do prvog kontakta između vas i NK Radomlje?
S obzirom na moje uspjehe u Bosni i Hercegovini, NK Radomlje me je odavno počeo pratiti. Sjećam se da su razgovori između kluba i mene trajali jako dugo, više od pola godine. U jednom trenutku bio sam vrlo blizu preuzimanja članskog tima dok je još igrao u Prvoj ligi. Kako se tada nismo uspjeli dogovoriti o saradnji, ostao sam neko vrijeme u Bosni. Kasnije smo se uspjeli dogovoriti i ubrzo nakon toga preuzeo sam funkciju glavnog trenera članske ekipe NK Radomlje. Čini mi se da se predsjedniku Marinšeku svidjelo što sam već u Metallegheu uspio dokazati da se dobrim radom i strategijom može iz niže lige preći u višu. Iste ciljeve sam postavio i u Radomlju.
Šta se promijenilo od vaše prve epizode u NK Radomlje do sada, kada ste ponovo glavni trener našeg kluba?
Mnogo toga se promijenilo, klub je izuzetno napredovao. Ne samo što se tiče tima i dolaska igrača, dosta se poboljšala i infrastruktura. Sa organizacione tačke gledišta, klub je takođe napravio veliki iskorak i smatram da sposobniji ljudi nikada ranije nisu radili za klub nego danas. Prvi put u Radomlju osjećam se dijelom nečega velikog i snažnog i uvjeren sam da možemo ostvariti zajedničke ciljeve. Zadnji put sam došao u klub s namjerom da obavljam funkciju “tim menadžera”. Tako je bilo sve do zime, kada je naš klub sklopio saradnju sa HNK Hajduk Split. Tada su me u klubu zamolili da preuzmem vođenje članskog tima, što sam na kraju i prihvatio. Vrlo je važno istaći da nisam došao u klub na početku sezone s namjerom da zamijenim tadašnjeg glavnog trenera Roka Hanžiča. Kada mi se ponudila ova prilika, dugo sam razmišljao i shvatio da sam klubu nešto dužan. Kada sam 2018. godine otišao u Goricu, vizija NK Radomlje je bila pomalo razbijena. Povratkom u Radomlje, htio sam nešto vratiti klubu. Bio sam u stalnom kontaktu sa ljudima iz kluba dok sam bio odsutan. Održao sam odličan odnos s predsjednikom Marinšekom i direktorom Cerarom i želio sam da se taj odnos nastavi. Uvijek sam tvrdio da ovaj klub sa svojom jedinstvenom dušom može učiniti nešto veliko u slovenačkom fudbalu. Svjestan sam da se, kada sam se vratio u klub, u slovenačkoj javnosti mnogo pričalo o tome da li sam došao samo da naslijedim Roka na mjestu glavnog trenera. Po mom dolasku u klub, Rok i ja smo vrlo brzo imali sastanak na kojem smo detaljno odredili kakva će biti naša saradnja. Iskreno mogu reći da smo Rok i ja odlično sarađivali i da sam u svakom trenutku stajao uz njega i nudio mu sve kao treneru glavnog tima. Rok je briljantan čovjek koji je to prihvatio i pametno iskoristio, jer je bez obzira na sve odradio odličan posao sa timom. Naravno, ljudi će reći da sam jedva čekao priliku kada će Rok napustiti klub. Da je tako, preuzeo bih tim već sredinom jesenjeg dijela. Rok zna koliko ga poštujem i nakon njegovog odlaska iz kluba ostali smo u odličnim odnosima. Za mene je najvažnije da on i ja znamo istinu. Zaista sam zahvalan na Rokovoj saradnji i vjerujem da će nam se putevi sresti u budućnosti.
Prvi ste trener koji vodi tim otkako je naš klub ušao u suradnju sa HNK Hajduk Split. Koje su po vama najveće prednosti ovog sporazuma? Da li bi ovo moglo biti korisno i za stručni štab?
Mislim da ovo može biti korisno za cijelu Sloveniju. Za ligu, za slovenački fudbal i za NZS. Uvjeren sam da je Hajduk postavio odličan učinak u svim oblastima. Hrvatska liga je također jako napredovala u posljednjih nekoliko godina, definitivno je najjače takmičenje na Balkanu. Za nas trenere koji radimo u NK Radomlje ovo je svakako velika prilika, jer iz ove saradnje možemo puno naučiti. Važno je napomenuti da se ne radi ni o kakvoj saradnji. Mi smo dio porodice, pošto sada dijelimo slične ciljeve sa Hajdukom, sa njima ćemo podijeliti i brige i uspjehe i zaista mislim da je ovo jedinstvena prilika da naš klub napreduje.
Dio strategije kluba je i napredak naše akademije. S obzirom da ste i sami dosta radili sa mladim ljudima, pitao bih vas šta vam je najvažnije u radu sa mladim fudbalerima?
Moram reći da mi je rad s mladima jedan od najvećih izazova. U svojoj prvoj trenerskoj epizodi, koju sam radio u NK Travnik, imao sam najmlađi tim u bosanskohercegovačkoj Premijer ligi. Od jedanaest igrača, devet je bilo mlađe od 21 godine. A sa ovako mladom ekipom uspjeli smo i da ostanemo u ligi. Znate li šta je najvažnije za mladog igrača? Morate mu dati samopouzdanje, morate mu dati vremena. Morate mu istovremeno biti i otac, i majka i djevojka, jer će samo tako steći samopouzdanje, što je za mladog igrača jako važno. Mladi igrač mora uvijek biti po strani i raditi s njim na dnevnoj bazi. Veoma je važno da ovi momci budu svjesni šta ih čeka u karijeri. Moraju biti skromni, vrijedni i željni kritike i biti sposobni prihvatiti tu kritiku. Mnogi mladi igrači bježe od kritike i odgovornosti. Stoga mnogi od njih na kraju ne ostvare svoj potencijal. Prihvatanje kritike i učenje iz nje je velika stvar za mladog igrača, jer samo tako može napredovati. U NK Radomlje zaista želimo mladim igračima dati vremena da se razviju i pokažu svoje prave sposobnosti. Važno je da se prema njima ponašamo kvalitetno i ponudimo im sve što nam nalažu najnoviji trendovi u svijetu fudbala. Imamo dosta talentovanih mladih igrača i za mene je veoma važno da i oni razvijaju taj talenat. Ne želim da budem neko ko će svoje frustracije izliti na mladog fudbalera pri prvoj grešci. Želim da igrači budu svjesni da mogu napraviti sto i jednu grešku i da ću uvijek stajati iza njih i podržavati ih. Važno je samo da nauče nešto iz grešaka. Moram dodati i da mi je lično komunikacija sa igračima, posebno sa mladima, jako bitna. Ponekad jedan razgovor može biti korisniji od deset treninga. I zbog toga mnogo radimo na razgovoru sa igračima i pokušaju da shvatimo kako razmišljaju i šta im smeta. Fudbal nije samo u nogama već i u glavi i upravo psihološki dio ove igre u konačnici čini razliku između dobrog i sjajnog fudbalera.
Šta se po vama promijenilo posljednjih godina na polju rada sa mladim igračima?
Gledajte, kada sam sam igrao fudbal, shvatio sam šta volim, a šta ne. Nikada nisam volio trčati krugove i raditi velike udaljenosti kako bih stekao kondiciju. Želim da igram fudbal. Posljednjih 13 godina sa svojim igračima radim uglavnom na tehnici i taktici, kroz koje igrači također mogu puno dobiti u kondiciji bez potrebe da trče 100 krugova po terenu. Mogu reći da se fudbal generalno dosta promijenio. Mladi momci više ne igraju na ulici kao mi, što znači da igrači mnogo manje vremena posvećuju fudbalu. Stoga je tim važnije da mudro iskoriste ovo kratko vrijeme koje im je na raspolaganju za trening, kako bi, naravno, što više napredovali u fudbalskom smislu. Važno je i da smo inovativni u radu sa mladima. Nove generacije su navikle na moderne tehnološke pristupe, a svi koriste pametne telefone. Mlade igrače ponekad u šali nazivam Android igračima. Veoma je važno da shvatimo kako ovi momci razmišljaju i pokušamo da im se što više prilagodimo. Treba im obezbijediti sve što im je potrebno jer se generacije igrača mijenjaju iz godine u godinu. Stoga se mora promijeniti i način na koji radimo s njima. Čiste savjesti mogu reći da je NK Radomlje u samom vrhu kada je u pitanju rad sa mladim igračima. Imamo odlične uslove za rad i veoma sposoban kadar koji je zadužen za rad sa mladim fudbalerima. Uostalom, imamo i odličan menadžment koji je cijelom projektu pristupio vrlo mudro i neće odustati na prvoj prepreci.
Kao trener, poznati ste po korištenju najsavremenijih tehnika u radu sa fudbalerima. Na treninzima koristite najsavremenije uređaje, mnogo naučite i od većih klubova, pratite njihov način rada. Odakle vam ideja da koristite metode za treniranje koje su kod nas možda malo provjerene?
Važno je napomenuti da sam odrastao u Njemačkoj. I ja sam tamo igrao fudbal. Kada nismo trenirali kao djeca, ja sam već sa deset godina organizovao igre u komšiluku. Budući da sam većinu svojih tinejdžerskih godina proveo u Njemačkoj, nakon povratka u rodnu Bosnu i Hercegovinu, sa sobom sam ponio neke od najsavremenijih metoda rada sa fudbalerima. 2007. godine sam bio prvi trener u BiH koji je radio video analizu sa igračima. 2014. godine pojavili su se prvi video dronovi na svijetu. Sljedeće godine sam bio prvi trener u svojoj zemlji koji je koristio dron na treninzima. Shvatio sam da sve novosti u fudbalu treba testirati u najkraćem mogućem roku. Ne želim da čekam da neko drugi to uradi i da shvatim ispred mene koje su prednosti ovih novih stvari. Sjećam se kada sam 2017. godine sanjao da imam GPS uređaje u Radomlju i klub mi je to ubrzo omogućio. Želim da imam sve na raspolaganju i zaista vidim koliko takve stvari koriste meni i mojim igračima. Želim da negujem modernu fudbalsku igru i svjestan sam da su za to potrebni najsavremeniji zahvati i sav raspoloživi pribor za to. Uvijek sam ulagao vlastiti novac u svoj rad i obrazovanje. Mogu reći da sam u svojoj karijeri polovinu zarade uložio u vlastiti razvoj i obrazovanje, zbog čega nikada nisam požalio. Danas čuvam materijal koji sam prikupio tokom trenerske karijere; od knjiga do CD-a sa video analizom. Kod kuće imam čak i stan zalijepljen statistikom mojih igrača. Ono što mogu savjetovati svojim mlađim kolegama je da ulažu u sebe i da se ne boje promijeniti stvari i način na koji rade. Za isprobavanje novih stvari potrebna je hrabrost. Uostalom, ovo je važno i za igrače. Mnogi igrači nisu svjesni koliko je važno ulagati u sebe i svoj razvoj. Mnogi će imati odgovor na ovo u smislu da jednostavno ne zarađuju dovoljno da ulažu u svoj napredak. Niko me ne može uvjeriti da igrač prvoligaški igrač nije u mogućnosti da priušti dodatke ishrani ili možda softver za obradu svojih udaraca. Neki igrači će mi možda reći: “Šefe, ali mi igramo za male pare.” Moj odgovor će uvijek biti da čak i ovo malo novca koji zarade ulažu u svoj razvoj i jednog dana će im se to definitivno isplatiti. Podigao sam kredite u prošlosti da bih mogao priuštiti trenersku licencu i modernu trenersku opremu. Nije pitanje da li je neko sposoban ili ne, pitanje je samo da li neko to želi.
Rođeni ste u Bosni i Hercegovini, a devet godina djetinjstva proveli ste u Njemačkoj. Možete li nam reći nešto više o svom djetinjstvu i kako je ono uticalo na vaš karakter i način na koji radite u fudbalu?
Rođen sam u Bosni prije rata koji je izbio u bivšoj Jugoslaviji, a pridružio sam se roditeljima koji su tada radili u Njemačkoj. U Njemačkoj sam pohađao cijelu osnovnu školu i tamo počeo igrati fudbal. Povratak u Bosnu bio je najteži izazov u mom životu. Uglavnom zato što sam se u budućnosti vidio u Njemačkoj. Splet okolnosti me je doveo do toga da se 1999. godine vratim u Bosnu. S obzirom da sam devet godina živio u Njemačkoj, vrlo slabo sam govorio bosanski i zbog toga sam imao problema i u školi. Zamislite kakav je šok za tinejdžera bio povratak u bosansku stvarnost nakon što sam cijelo svoje djetinjstvo navikao na prosperitet Zapadne Evrope. Jednostavno sam se izgubio u Bosni. Uvijek sam se nadao da ću se u budućnosti vratiti u Njemačku. Uprkos činjenici da se to nije desilo, ponio sam mnogo pozitivnih stvari iz svog života u Njemačkoj. I upravo mi je ova kombinacija bosanskohercegovačke kreativnosti i njemačke discipline uvijek pomagala da ostvarim svoje ciljeve. Jedino na šta mogu da se požalim je da se u poslednjih 13 godina nisam mnogo posvetio porodici i prijateljima, ali sam većinu svog vremena posvetio trenerskom poslu. Zaista se bavim fudbalom 24 sata dnevno i veliki dio svog života sam posvetio fudbalu. Uvijek se trudim da budem skroman i da priznam sebi da još ništa nisam postigao u svojoj trenerskoj karijeri. Fudbal je posao koji treba posvetiti svim srcem i dušom. Ulažem 120% u ovaj sport i isto očekujem od svojih igrača. Ljudi me često pitaju kako je moguće u nešto uložiti 120%, a ja svaki put odgovorim da je uloženo 100 posto rada, a dodatnih 20 posto su emocije i želje. Nažalost, ljudi koji sami nisu igrali fudbal nisu svjesni potrebe da odustanu da bi ostvarili zacrtane ciljeve u fudbalu. Svi mogu vidjeti samo vrh ledenog brega, ali nisu svjesni šta se krije ispod površine. Svi vide samo 90 minuta igre na svojim ekranima i pomisle: “Možete biti vi, jer samo vodite nekoliko momaka koji bezglavo trče po terenu.” Nisu svesni da 7 dana u nedelji nemate vremena ni da odvedete suprugu i djecu na put, jer imate dosta posla van igrališta, na polju priprema i analize utakmica i treninga. Jednostavno nemate svoj život i ljudi koji nisu u fudbalu ga ne vide. Nikada neću zaboraviti kada sam sa 23 godine upisao UEFA PRO licencni kurs. Tada sam već imao UEFA A licencu, ali sam zbog godina dva puta odbijen misleći da sam premlad za posao. Međutim, izdržao sam i konačno dobio licencu koju sam želio. Oduvijek sam vjerovao u sebe i ovo mi je bio vodič kroz karijeru. Moram dodati da mi je u karijeri mnogo pomogao i poznati hrvatski trener Ćiro Blažević. Iza nas je slična priča koja nas spaja. Obojica dolazimo iz Travnika i obojica smo se vrlo mladi počeli baviti trenerskim poslom zbog povrede. Vrlo rano u svojoj karijeri, kada je gospodin Blažević bio trener Zagreba na početku 21. stoljeća, imao sam priliku upoznati ga. Tada mi je pred brojnim novinarima rekao da će mi pomoći u mojoj trenerskoj karijeri i to mi je zaista mnogo značilo. Zalijepio mi se i nadimak “Ćiro mali” i nakon toga smo dugo bili u kontaktu. Zaista sam mu zahvalan na svemu što je učinio za mene.
Da li je važno da igrač razmišlja o svojoj budućnosti nakon završetka fudbalske karijere dok aktivno igra fudbal? Šta biste savjetovali igračima koji su pri kraju karijere?
I prije nego što sam se kao mlad fudbaler povrijedio i završio igračku karijeru, razmišljao sam šta ću da radim kada prestanem da igram. Ubrzo nakon povrede upisao sam trenersku školu i počeo da se bavim trenerskim poslom. Kao mlad, osnovao sam i svoju firmu kako bih uz trenersku zaradu imao dodatnu zaradu koja bi mi osigurala opstanak. Nikada nisam živio od fudbala sam, a čak i da ne igram fudbal, vjerovatno bih vodio sopstveni biznis. Oduvijek mi je bilo važno da nešto uradim ili kreiram. Nikada nisam želio da čekam prilike, ali sam ih tražio sam. Čini mi se da bi igrači trebali razmišljati isto. Za igrača je važno da tokom fudbalske karijere razmišlja o svojoj budućnosti. Lično, uvijek sam pokušavao pomoći starijim igračima da se zaposle u klubu ili da se bave nekim drugim poslom koji bi ih usrećio. Uvijek sam pokušavao da im omogućim kontakte koji bi im pomogli u budućoj karijeri. Svjestan sam da je prelazak iz fudbala u t.i. poslovna karijera izuzetno teška. Ovo je potpuno drugačiji svijet. Zato je važno da se igrači pripreme za ovo. Tu važnu ulogu mogu odigrati i roditelji koji svoju djecu od malih nogu trebaju učiti da je važno da se osim fudbala obrazuju i pripremaju za svoju budućnost.
Dugo ste bili aktivni van Slovenije. Koje su najveće razlike između fudbala i posla u zemlji i inostranstvu?
Mora se reći da se fudbal često povezuje sa kulturom i okruženjem u kojem je prisutan. Kao i obično, Bosna je dosta drugačija od Slovenije, a kamoli od afričkih zemalja u kojima sam imao priliku raditi kao trener. U Sloveniji mi se posebno sviđa što je okruženje prilično mirno. Ljudi su kulturni, zemlja razvijena i to se zna i u fudbalu. U Bosni smo još malo u zaostatku za vremenom, pogotovo su posljedice rata još uvijek poznate i postoji određeni stres u svim oblastima, a samim tim i u fudbalu. Ali Afrika je potpuno drugačija. Mogu reći da je Afrika za mene bila možda najbolje fudbalsko iskustvo. Tamo komunikacija zasnovana na jeziku nije bila toliko važna. Tamo je potrebno komunicirati kroz emocije. Afrikanci su ljudi koji imaju jaku emociju ljudi oko sebe, a to je posebno tačno ako ste stranac. Lično sebe smatram veoma emotivnom osobom, a prije svega ove moje emocije izbijaju na površinu u trenerskom radu. To mi je mnogo pomoglo i u radu sa afričkim fudbalerima, jer su me iz tog razloga vrlo brzo prihvatili i zavoljeli. Nisam otišao u Afriku iz želje da zaradim, već sam želio bolje upoznati ovaj jedinstveni kontinent. U svakom timu sam do sada imao barem jednog afričkog igrača i zato sam želio bolje upoznati njihov kontinent. Kada sam bio tamo, shvatio sam kako oni žive, odrastaju i kako se razvijaju kao igrači. Angola i Afrika općenito su mi ostale jako pri srcu.
Imate li neku zanimljivu anegdotu iz vremena kada ste radili u Angoli?
U Africi su ljudi vrlo praznovjerni i često posjećuju vračare. Tako je bilo i u našem klubu i sa našim igračima. Nekada davno jedan igrač je nakon povrede, umjesto kod ljekara, otišao kod neke lokalne vračare. Pokušao sam da mu objasnim da posjeti klupskog doktora i fizioterapeuta da ga posavjetuje kako da zaleči povredu, ali mi je uzvratio da nikada ne posjećuje doktore. Kada se vratio u klub, objasnio nam je da mu je vračara savjetovala da ne igra fudbal godinu dana. Za mene i ostale trenere ovo je bilo apsurdno, a ostali ljudi u klubu su to shvatili zdravo za gotovo. I nije se radilo ni o jednom igraču, već o bivšem reprezentativcu Gane. Zaista je zanimljivo kako se običaji mijenjaju od zemlje do zemlje i kako ljudi gledaju na svakodnevne stvari. U Africi imaju beskrajne razloge da se žale na situaciju na ovom kontinentu. Ipak, ljudi ostaju nasmijani i pozitivni, mogu reći da žive potpuno bez stresa. Sve se to vidi i u fudbalu. Imao sam priliku da radim za najveći klub u Angoli i nikada neću zaboraviti kakva je euforija vladala u gradu kada smo se plasirali u Afričku ligu šampiona. I danas se naježim kad pomislim koliko su ljudi bili sretni zbog tog uspjeha. Bilo je to zaista nevjerovatno iskustvo za mene koje me je definitivno promenilo u pozitivnom smislu i siguran sam da ću se jednog dana vratiti u Afriku.
Na kraju bih vas pitao koji su vaši dugoročni ciljevi u našem klubu i gdje se vidite u narednim godinama?
Moj cilj je uvijek bio da ostavim dobar utisak u klubu. Nikada nisam imao u prvom planu da zaradim što više novca u najkraćem mogućem roku. U fudbalu su planovi uvijek dugoročni. Trenutno se vidim u Radomlju. Zaista želim da klub napravi veliki korak i u rezultatskom i u organizacijskom smislu. Volio bih da rastem zajedno sa klubom. Našao sam malo mira u ovom okruženju i osjećam se kao kod kuće. U budućnosti želim da se takmičim sa NK Radomlje ili nekim drugim klubom u nekom od evropskih klupskih takmičenja. Ne znam kuda će me životni put odvesti, u duši sam avanturista. Nisam neko ko voli udobnost, ali prihvatam nove izazove i volim da radim. Volio bih da radim u klubu gdje ćemo imati pun stadion, pa makar to bilo samo par hiljada gledalaca. Želim da radim ono u čemu uživam i da usrećujem ljude oko sebe.
