Fahrudin Omerović, trener golmana u turskom Basaksehiru, govori za Sport1 i Oslobođenje o svojoj karijeri, klubovima, te o reprezentaciji.

Zavičaj se ne zaboravlja, za njega ga vežu drage uspomene na mladost i početke fudbalske karijere. Danas je u Turskoj poznato fudbalsko ime, trenutno je prvi saradnik poznatog stručnjaka Aykuta Kocamana u Basaksehiru, a to je njihov šesti zajednički klub. Radi se o Fahrudinu Omeroviću, nekadašnjem golmanu lokalnog FK Krečnjak iz rodnih Ševarlija kod Doboja, zatim dobojske Sloge, tuzlanske Slobode, beogradskog Partizana, te reprezentacije Jugoslavije, koji je svojim panterskim odbranama na golu nemjerljiv broj puta donosio sreću i radost svojim navijačima, ali i cijeloj naciji.

Naš susret sa njim desio se 19. juna ove godine baš u Ševarlijama, kada smo ga zatekli sa lokalnim muzičkim sastavom kako uvježbavaju nastup i izvođenje njegove pjesme o Ševarlijama za koju je napisao i muziku i tekst, a u sklopu promocije knjige njegovog rođaka Ahmeta Fetića pod nazivom “Hodoljublja kroz zavičaj – Ševarlije, Pridjel i Potočani” koja je tada i promovisana. Rado se odazvao razgovoru o temi gdje je danas i šta radi?!

– Bez obzira na ograničenja i na moje obaveze, ne mogu bez Bosne, bez svojih Ševarlija. Došao sam na kraće vrijeme i to će mi biti jedan mali, ali veoma drag odmor u kojem ću napuniti emocije i vratiti se obavezama u Turskoj u kojoj živim i radim eto trideset godina. Nas sa balkanskih prostora u turskom fudbalu ima podosta, dvadesetak u raznim sredinama, počev od fudbalera pa do trenera. Istanbul je najčešća destinacija, jer su iz ove metropole i najjači turski klubovi. Fudbal je ozbiljna stvar, jer osim što Turska puno ulaže u infrastrukturu, fudbal kao i svugdje, pa tako i u ovoj zemlji veže ogroman broj ljudi, samim time im i uzvraća sve ono što se od ove igre očekuje, govori Omerović.

Iskusni stručnjak ističe kako je kvalitet turske Superlige i nacionalnog fudbala u usponu. Rezultat toga je reprezentacija Turske koja je ostvarila plasman na Euro 2020, ali se pukim slučajem (voljom žrijeba) našla u izuzetno jakoj grupi, tako da na odigranim utakmicama nije pokazala poseban uspjeh, ali za nacionalnu selekciju uspjeh je svakako i plasman na ovo takmičenje.

Govoreći o bosanskohercegovačkom fudbalu, smatra da nacionalna selekcija mora imati strategiju, jaku osnovu u svakom pogledu (kadrovsku i materijalnu), što čini okosnicu ekipe.

– Nije problem mijenjati igračke kadrove, jer do smjene generacija je uvijek dolazilo. Vodeću ulogu, ali i jačanje kolektivnog duha u ekipi treba da ima stručno rukovodstvo, govori Omerović.

Na pitanje kako vidi bh. fudbal, istakao je da probleme u reprezentaciji treba posmatrati malo dublje, a u svemu vidi i uticaj aktuelnih bh. politika.

– Svako bi trebao da radi ono što najbolje zna i umije, jer se time izgrađuje patriotski dug prema domovini, ističe Omerović, te dodaje da bi Nogometni/Fudbalski savez BiH morao imati drugačiju politiku prema prvim ljudima reprezentacije, pogotovo prema selektorima koje ne treba mijenjati često. Treba postavljati zvučna imena od iskustva u trenerskom radu, ljude od karizme koji poznaju naše (ne)prilike, pogotovo naš sistem u društvu koji je u mnogočemu kočnica napretku, pa tako i u ovom sportu.

Govoreći o problemima sa izborom selektora bh. reprezentacije, mišljenja je da bi bilo bolje da se Savez oslonio na domaće trenerske kadrove kojih ima u zemlji i svijetu, ljude našeg mentaliteta, pa je naveo primjere i iskustva sa stranim trenerima u Turskoj od Miree Lucescua, Guua Hidinka i drugih koji se nisu dovoljno integrisali u sredinama (klubovima) u kojima trebaju dati svoj puni doprinos.

– Puno toga donosi kad se da prednost domaćim ljudima. Pripreme i treninzi reprezentacija su u kraćim intervalima, pa se tu greške češće pojavljuju nego u klubovima gdje se ima vremena posmatrati svakog igrača pojedinačno. Ovdje selektor i saradnici moraju više raditi na igračkom odabiru. Nisam ja protiv ljudi sa strane, jer sam i ja u neku ruku stranac u Turskoj, ali mi je trebalo puno godina da shvatim gdje sam. Hvala Bogu, prihvaćen sam dobro i sve što radim sa Kocamanom i društvom, radimo zajednički, kujemo planove i dogovore, baš kao jedna porodica. Sa Kocamanom sam vodio Konnyaspor, dva puta Fenerbahce i Ankaraspor, trenirali smo i Malatyaspor i evo nas u Basaksehiru. Radi s o jakom klubu koji je trenutno u problemima, ali zajednički ćemo i te probleme rješavati, nadam se uspješno jer smo napravili dobru atmosferu u klubu gdje imamo podršku, govori nekadašnji golman.

Kada je u pitanju odnos nacionalnog saveza prema nekadašnjim igračima iz BiH i trenerima, Omerović ističe lični primjer te saradnje. Kaže da se dobro sjeća početaka reprezentacije BiH i prve zvanične utakmice sa Albanijom, pa u kvalifikacijama sa Grčkom i Hrvatskom gdje je branio državne boje.

– U ta teška vremena za BiH bili smo dosta homogeni. Slišković i Muzurović su me često kontaktirali, zvali, tražili moje mišljenje i usluge. Odjednom su veze popucale, kao da je sve stalo. Shvatio sam da je došlo do podmlađivanja igračkog kadra, što je sasvim uredu. Ni ja više ne branim, ali kao trener uspješno obavljam svoju zadaću, jer da nije tako, stvari bi išle u drugom smjeru. I danas me iz BiH niko ne traži, a rado bih se odazvao jer volim svoju zemlju koja ima potencijal u fudbalu, a koji se treba iskoristiti na najbolji način, govori Omerović.

Na pitanje da li bi prihvatio da bude selektor reprezentacije BiH ili na nekoj drugoj odgovornoj funkciji, on ističe da bi to bila velika obaveza, ali i izazov koji ne bi odbio, jer ima ogromna internacionalna iskustva u radu i kao igrač i kao profesionalni fudbalski trener i pedagog.

Mnogi bh. sportisti pronosili su slavu svoje domovine širom planete. Takav je bio i Omerović, koji se rado sjeća najljepših trenutaka u svojoj bogatoj fudbalskoj karijeri. Ističe da je boje Jugoslavije branio tri godine, od 1989. do 1992. Debitovao je protiv Belgije u Bruxellesu. Branio je na osam utakmica, u kojima je nacionalni tim po tri puta dobio i izgubio, te ostvario dva remija. Bio je i na Mundijalu u Italiji 1990. godine kada ih je vodio Ivica Osim.

– Pošto je u to vrijeme Tomislav Ivković bio standardni golman, nisam bio prvi čuvar mreže, ali u svakom slučaju lijepo je bilo biti član te reprezentacije koja je nezvanično osvojila peto mjesto na svijetu, ponosno ističe Omerović.

On je branio i za Bosnu i Hercegovinu, a u aprilu 2000. godine, zajedno sa Mehmedom Baždarevićem, Vlatkom Glavašem i Admirom Smajićem, oprostio se od dresa naše reprezentacije, i to protiv selekcije svijeta.

– Puno toga ostalo je u lijepom i dragom sjećanju, bio je to oproštaj iz snova.

(sport1.oslobodjenje.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here