Igrali su u formacijama s dva i tri stopera, u sustavima kada se momčad životom brani, ali i kada neumorno napada i guši suparnika.
Mijenjali su se treneri koji su ih vodili, golmani kojima su olakšavali posao, kao i svi drugi igrači kojima bi štitili leđa. Obarali su nevjerojatne rekorde, osvajali titule, ali pamtili i gorke poraze. I dok se sve oko njih mijenjalo, Giorgio Chiellini i Leonardo Bonucci su bili i ostali tandem koji traje.
Chiellini je sa svojih 36 godina odradio 111 utakmica za reprezentaciju Italije, dok je dvije godine mlađi Bonucci zabilježio 108 nastupa. Tokom posljednjih 11 sezona, oni su ukupno deset proveli kao neizostavne vođe Juventusove obrane. Zajedno su osam puta bili prvaci Italije, kao što su dva puta gubili finala Lige prvaka te finale Eura 2012. godine, piše Index.
Nakon toliko zajedničkih borbi, uspona i padova, na zalascima svojih karijera pružila im se vjerojatno posljednja šansa da s reprezentacijom osvoje veliki trofej. Sudbina je, poput jakog holivudskog filma, odlučila da finalni boj na ovom Euru odrade na epskom Wembleyju protiv Engleske.
Valjda zato što samo oni izgledaju kao dvojac koji engleskim rukama može zabraniti da podignu trofej kojem oduvijek neodoljivo pjevaju “It’s coming home”.
Strahovat će Englezi od lukavog Immobilea, hladnog Jorginha, Chiesinog šuta, Insigneovog ulaska s krila, Barellinog dolaska iz drugog plana, ali pitanje koje sebi najviše postavljaju ne glasi “ko nam može zabiti gol”, nego “hoćemo li mi zabiti gol”.
Bez obzira na svu tu širinu u napadu kakvu ne posjeduje nijedna reprezentacija na svijetu, Englezi su svjesni da ih čekaju Chiellini i Bonucci, dva veterana koji nogomet imaju u malom prstu, koji u istoj utakmici mogu igrati i gospodskom lakoćom, ali i rudarskom požrtvovnošću. Ovisno o potrebi.
To je tandem od kojeg smo naučili da se na jednoj utakmici više od postignutog gola u tuđoj mreži može slaviti onaj koji se spriječi u svom kaznenom prostoru.
“Na mojoj glavi ima valjda minimalno 100 šavova. Krv mi ne smeta, posebno ne moja. Za mene, odbrana je užitak. Blokiranje suparničkog udarca je čisti užitak. Oni startovi u posljednjem trenutku i nezamislivo spašavanje pogotka na gol-crti mi daju veću satisfakciju nego postizanje gola. Lijepo je postići pogodak, ali to nije moj život. Sprječavanje gola je moj život”, pojasnio je Chiellini.
Upravo u toj strasti da se grle, vrište i urlaju kada izbace ili izblokiraju loptu u korner, krije se sva umjetnost obrane koju igraju italijanski profesori.
“Oni mogu otići na Harvard držati predavanja kako biti centralni branič”, opisao ih je jednom Jose Mourinho.
Za Chiellinija i Bonuccija je specifično što su nerazdvojni, a opet se znatno razlikuju i na terenu i izvan njega. Njihovu povezanost najbolje pokazuje Chiellinijeva izjava da Bonuccija poznaje “bolje nego svoju suprugu”, a već su najavili da će 14. jula zajedno otići na odmor.
Razlike su vidljive u stilovima igre, ali i različitim životnim navikama. Chiellini je van terena poznat kao obrazovan čovjek koji je diplomirao menadžment i ekonomiju. Napisao je autobiografiju, a bio je i koautor knjige o legendarnom braniču Juventusa Gaetanu Scirei.
Ipak, na terenu je ratnik sa šavovima na glavi i pet puta slomljenim nosom. Daleko od toga da je slab tehničar, ali nitko neće pričati o njegovim šutevima, pasevima ili sposobnosti da sačuva loptu.
S druge strane, Bonucci je pozitivni luđak koji je krajem 2010-ih unajmio motivacijskog trenera Alberta Ferrarinija koji ga je vezao za stolicu, a onda vrijeđao i udarao. Ako bi mu Bonucci pokušao uzvratiti, dobio bi udarac u stomak. Tako je Ferrarini trenirao njegov fokus i stvorio ratnika.
Takav ratnik je 2012. godine uradio nešto što graniči sa zdravom pameću. Dok je sa suprugom i sinom boravio u autosalonu, napao ih je pljačkaš s maskom na glavi i pištoljem u rukama. Od Bonuccija je tražio sat, a dobio je udarac u lice, nakon čega je pobjegao. Italijanski igrač ga je nastavio goniti, dok je začuđeni pljačkaš prilikom bijega govorio: “Što radiš, jesi li lud? Upucat ću te.” Bonucci je slučaj prijavio policiji, a svojim luđački hrabrim potezom oduševio je italijansku javnost.
Svoju čudnu narav pokazao je i 2017. godine kada je iznenađujuće napustio Juventus i otišao u Milan. Potom je s milanskim klubom zabio gol bivšem klubu i proslavio ga, a to je razočaralo navijače torinskog velikana. No, već godinu dana kasnije vratio se na staro mjesto i nastavio tragati za titulama.
Međutim, iako je izvan terena zapaljive naravi, Bonucci je na travnjaku poznat kao izuzetno staložen igrač koji ima fantastične tehničke sposobnosti. Njegove plejmejkerske osobine, razigravanje saigrača i slanje dugih lopti spadaju među najbolje na svijetu kada su u pitanju obrambeni igrači. Zato ga je Pep Guardiola opisao kao njemu “jednog od najdražih igrača ikada”.
Historija nogometa vjerovatno ne pamti sličan tandem jer prava je rijetkost da bilo koja dva igrača provedu toliko sezona zajedno u reprezentaciji i klubu te u obje momčadi bilježe povijesne rezultate.
Pored brojnih stvari koje se mogu naučiti od ovog fenomenalnog tandema, možda je najveća osobina u stvari težnja stalnom učenju. O tome svjedoči Chiellinijeva izjava u kojoj pojašnjava kako se priprema za utakmice. Iako je iza njega toliko uspjeha i pohvala, Chiellini sebi ne daje za pravo da olako shvaća protivnike i zbog toga gleda klipove o njima koji znaju trajati i po 45 minuta.
“To mi pomaže da se povežem s njima. Moram znati što najviše vole, kakva utrčavanja rade. To je način na koji postižem njihovu valnu duljinu i sinkroniziram se s njima. Pogledam i svaki gol koji protivnička ekipa zabije u sezoni. Ako igraš protiv Barcelone, to znači da pogledaš 80 ili 90 golova, ali gledajući kako zabijaju golove, naučiš i kako igraju. Tako možeš pretpostaviti njihove namjere”, kazao je jednom Chiellini.
Neupitno je da se Chiellini vrijedno spremao i za večerašnji susret. Ovaj put je izučavao Harryja Kanea, Raheema Sterlinga i ostale engleske ofenzivce. No, sigurno je razmišljao i o igri sudbine, toj višoj sili koja mu je omogućila da u finalu Eura uopće igra i još nosi kapetansku traku.
Naime, on je u sezoni 2019./2020. odigrao samo četiri utakmice jer je pretrpio jednu od najtežih sportskih ozljeda kada su mu stradali križni ligamenti. Da se Euro igrao prošle godine, kao što je bilo planirano, on skoro sigurno ne bi bio ni na popisu.
Ni ove sezone se nije naigrao, skupio je tek 25 utakmica za Juventus koji je jedva izborio plasman u Ligu prvaka. Čak je i tokom Eura propustio okršaje protiv Walesa u skupini i Austrije u osmini finala zbog ozljede, ali svejedno ga je čekala startna postava i svaka minuta u ogledima protiv Belgije u četvrtfinalu i Španije u polufinalu.
Selektor Italije Roberto Mancini je znao što Chiellini znači za momčad, kao što to znaju i svi njegovi suigrači. Znali su da se tandem Chiellini – Bonucci nipošto ne smije rastavljati.
Upravo je takvo poštovanje hijerarhije u ekipi jedan od većih razloga zbog kojih Italija iza sebe ima niz od 33 utakmice bez poraza, što je rekord ove reprezentacije, a svjetski rekord čuvaju Brazilci i Španci koji su povezali po 35 takvih susreta.
Da bi srušili taj nevjerojatni rekord, Italijani će prije svega morati drugi put u svojoj historiji podići trofej namijenjen prvaku Evrope. U tom susretu, od svih igrača na terenu, samo će dvojica znati kako je igrati takav susret.
Za sve druge, okršaj na Wembleyju bit će nešto sasvim novo, ali za Chiellinija i Bonuccija to će biti još samo jedan dan u uredu. No, njima je ured, odnosno travnjak, bojno polje, a utakmica rat. Tome ih uči i himna koju pjevaju srčano i emotivno kao nitko na svijetu.
“Spremni smo umrijeti”, poruka je koju Talijani šalju na kraju intoniranja himne, a nju će večeras čuti i Wembley na kojem će dominirati engleski navijači.
Selektor Engleske Gareth Southgate pred sobom ima historijsku šansu da postane prvi koji je svojoj naciji donio naslov na Euru, ali on je svjestan da na posljednjem ispitu ima najteži zadatak. Čekaju ga dva ratnika po struci i profesora po znanju.
“Znamo težinu zadatka. Znamo da imaju dva ratnika u obrani koji su sve ovo vidjeli”, kazao je Southgate.
Da, Chiellini i Bonucci su sve ovo vidjeli. I finala i ispadanja u skupini, kao i razočarenje nakon propuštenog plasmana na veliko natjecanje kada su ostali bez Svjetskog prvenstva 2018. godine. Vidjeli su krv i lomove, teške poraze i velike povratke.
Vidjeli su Antonija Contea, Maxa Allegrija, Maurizija Sarrija, kao što sada gledaju Roberta Mancinija. Bili su najveći štit Gianluigiju Buffonu, a sad istu zaštitu nude Gianluigiju Donnarummi. Kao što su davali sigurnost Andrei Pirlu, sad je pružaju Jorginhu. Uz Andreu Barzaglija su činili neprobojni trio, sad su nepropusni tandem.
U svaku utakmicu ulaze kao da već vode 1:0, kako je to jednom opisao Bonucci. Večeras ulaze da stanu ispred trofeja i zabrane Englezima da ga dodirnu, da ono njihovo “It’s coming home” pretvore u “sta tornando a casa”.
