Jorge Luiz Frello Filho, poznatiji kao Jorginho, član Chelseaja i italijanski reprezentativac, za Players Tribune opisao je kako je tekao njegov fudbalski put.
Rođen je u Brazilu i kao dječak je otišao u jedan kamp nadajući se da će ga pronaći lovci na talente. Njegov san kao i mnogih Brazilaca bio je, naravno, odlazak u Evropu.
Kamp poput vojske
– Naše sobe su bile prljave. Jeli smo istu hranu tri puta dnevno. Tople vode nije bilo, čak ni zimi. Najgore je bilo kada je čistačica prestala raditi. Ne postoji lijep način da se ovo kaže, ali kada odete u WC, papir smo bacali u kantu. Ona se nije praznila po nekoliko sedmica, pa možete da zamislite – prisjetio se Jorginho koji je prošle sezone s Chelseajem osvojio Ligu prvaka, a s Italijom EURO 2020.
Radi se o fudbalskom kampu u Guabirubi u Brazilu. Jorginho je od porodice bio udaljen 100 kilometara, imao je 13 godina.
– Bilo je to poput vojske, trenirate dva puta dnevno, a zatim učite. Pedeset igrača spavalo je na krevetima u istoj prostoriji. Prije nego što sam došao, bio sam na probi u tri kluba, ali nisam prošao. Vratio sam se u svoj grad.
– Bio sam neko vrijeme u kampu, a onda su počeli problemi. Čistačica nije dobila plaću i dala je otkaz pa je posao oko higijene prepušten nama. Podijeljeni smo u grupe. Jednog dana grupa se nije potrudila da odradi svoj posao, onda nije željela niti sljedeća. I tako redom. To se događalo sedmicama, prljavština se samo skupljala. Toaleti su bili najgori. Niste mogli ući, morali bi da zadržite dah – prepričava veznjak Chelseaja.
On dodaje da mu je takav život posao normalan i da je naučio da se ljudi mogu prilagoditi bilo čemu, uz poruku da odustajanje nine opcija kada nešto silno želiš.
Kaže da je još kao petogodišnjak želio postati fudbaler, a da mu je tata kazao da život fudbalera nije kao na TV-u.
Majka u suzama
Kroz težak period prošao je i kada je njegova majka stigla u posjetu u kamp. Dogodilo se to nekoliko sedmica nakon što je čistačica dala otkaz. Otišla je u toalet, tamo se šokirala.
– Kada se vratila kazala je da uzmem stvari i da idemo kući. Nisam želio – veli Jorginho.
– Kazala je da njen sin neće živjeti ovako. Odgovorio sam da ću je kriviti do kraja života ako me prisili da odem kući, a ja ne postanem fudbaler – prisjeća se italijanski reprezentativac.
– Ovo je moja prilika, nije me briga šta moram trpjeti. Istu hranu mogu jesti 10 dana, mogu ići u prljavi WC. Samo me pogledala. Kazao sam da sam ozbiljan. Otišla je u suzama. To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu.
Pomfrit? Hamburger? Zaboravi, čovječe
Jorginho je u kampu proveo dvije godine. Isplatilo se jer s 15 godina je potpisao za Veronu. Dolaskom u Italiju znao je da je sve moguće. Međutim, nije bilo lako. Živio je u starom samostanu, šest igrača spavalo je maloj sobi s tri kreveta na sprat.
– Prva tri mjeseca bila su sjajna, onda je postalo teško jer nisam imao pojma kada ću kući. Živio sam od 20 eura sedmično koje sam dobijao od menadžera, istog onog koji me pozvao u kamp u Brazilu. Uvijek bih novac potrošio na iste stvari. Pet eura za telefonske pozive i razgovore s porodicom u Brazilu, još nekoliko za šampon, dezodorans, pastu za zube. Ponekad sam želio poslasticu. Na glavnom trgu u Veroni kupio bih milkshake u McDonald’su. Koštao je jedan euro. Pomrit? Hamburger? Zaboravi, čovječe! Sretni obroci bili su za bogatu djecu!
Prisjeća se da je tako proveo godinu i po, a da je sa 17 počeo trenirati s profesionalcima u Veroni. Tada se žestoko posvađao s menadžerom, ali o tome ne želi previše govoriti.
– Proveo sam dvije godine u prljavom kampu u Brazilu, proveo sam 18 mjeseci živeći s 20 eura sedmično u Italiji. A sada ovo? Zvao sam majku u Brazilu i kazao joj da se želim vratiti, da je sve ovo za mene previše. Odgovorila mi je da će vrata biti zatvorena, da ne idem kući i da, ako se pojavim, neće otvoriti. Bio sam šokiran. Možete li zamisliti da vam to govori vlastita majka? – pita se 30-godišnjak.
Novi agent, novi početak
Kada je od majke dobio neželjeni odgovor, okrenuo se ocu. S obzirom na to da su njegovi raditelji bili rastavljeni, očekivao je da bi mogao živjeti kod oca. Međutim, i tu su mu vrata bila zatvorena. Poslije toga dobio je poziv od roditelja koji su mu kazali da je dočekao da trenira s profesionalcima i da nema smisla odustajati nakon svega što je prošao.
– Srećom, poslušao sam ih. Našao sam novog menadžera Joaoa Santosa, koji je i danas uz mene. Moram se zahvaliti i Rafaelu, koji je bio golman Verone i koji mi je sada poput brata. Kada sam imao 20 eura sedmično, vodio me do svoje kuće, kupovao hranu, odjeću. Oni su velikim dijelom zaslužni što sam 2011. godine ušao u prvi tim Verone. Nikada neću zaboraviti šta su učinili za mene – veli Jorginho.
On je 2014. preselio u Napulj. Kaže da tamo navijači tretiraju igrače Napolija kao bogove.
– Nisam mogao u supermarket. Nisam mogao u park. Nema šanse. Navukao bih kapuljaču, tata je govorio da izgledam kao bjegunac.
Jorginho se u Napoliju zadržao četiri sezone. Odigrao je 133 utakmice. Ključan za njegov razvoj bio je trener Maurizio Sarri. Kada je italijanski stručnjak potpisao za Chelsea, istog dana na Staford Bridgeu predstavljen je i Jorginho. I danas brani boje kluba sa Stamford Bridgea.
Za reprezentaciju Italije igra od 2016. godine. Ima 38 mečeva u dresu reprezentacije. Zbog svojih igara na Evropskom prvenstvu uvršten je u najbolji tim takmičenja, a UEFA ga je izabrala za najboljeg igrača 2021. godine.
– Fudbalski kamp. Samostan. Pozivi roditeljima. A onda ste dva puta pokorili Evropu. Nadrealno, čovječe. To je jedina riječ koja može opisati sve to – poručuje italijanski reprezentativac za kraj.
(faktor)
