Naslov ovog teksta nekoga bi mogao navesti da pomisli kako trener, odnosno selektor (možda) odlazi nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a šta ćemo s onima koji ostaju iza njega – igračima.

Ne,  u tom kontekstu igrači su najmanje sporni. Uostalom, ko bi više od njih želio da su nas odveli u Katar iduće godine.

Zar zaista neko može pomisliti da jednom Miralemu Pjaniću, Ibrahimu Šehiću, Radetu Kruniću ili Gojku Cimirotu, koji prolijevaju znoj u državnom dresu, može stati manje do uspjeha u tom istom dresu od onih koji utakmice (samo) prate sa tribina ili ispred televizijskih ekrana? Naravno da ne može. No, želje su jedno, realnost drugo.

Šta rade komisije

I tu sva priča o ovim igračima prestaje. Oni su takvi su, kao i svi mi, i oni imaju limite, neko više neko manje.

Drugo je pitanje da li su iskorišteni na pravi način, da li bi mogli biti kvalitetnije taktički posloženi i da li je selektoru ispod radara izmaklo pokoje ime s kojim bi predstave na terenu ipak bile bolje? I šta sad, kad nismo postigli rezultat, jesmo li izvukli pouke, postali mudriji, saznali nešto novo, stvorili bilo kakve temelje za budućnost…?

I tu dolazimo do ključnog pitanja, šta želi Nogometni savez BiH? Šta rade silne stručne komisije? Koga i zašto imenuju, kojim se vode kriterijima i ciljevima, na koncu, sa kojim to igračkim resursima raspolažemo da imamo pravo od nekoga nešto tražiti ili ne tražiti? Ko su ljudi koji bi morali voditi brigu o bh. nogometu, donositi odluke i za njih odgovarati?

I upravo u odgovorima na ova pitanja leži problem bh. nogometa. I da smo ih dobili možda bi ovo finsko prizemljenje bilo manje bolno. A da bismo ih dobili, suština mora biti važnija od forme, sve suprotno od onoga kako je sada.

Jer, da li nam je iko ikada kod izbora nekog selektora rekao “da je taj i taj trener ponudio takav i takav plan, objasnio svoju viziju, primjerene igračkom kadru.

Obrazložio je taj trener zbog čega imamo, ili nemamo, ekipu za veće ili manje domete, prezentirao spisak mlađih igrača na koje treba obratiti pažnju i koje će forsirati jer nekolicina nosilaca već ulazi u pozno igračko doba. Pa, ako i ne postigne takmičarski rezultat, barem će pokušati stvoriti okosnicu za godine koje dolaze. Mi smo to prihvatili i stali iza njega?”

Da li smo to ikada čuli od bilo koga? Naravno da nismo.

Ne smije nas iznenaditi

Iz tog ugla posmatrano, ne smije nas iznenaditi kada Nogometni savez BiH za selektora izabere čovjeka čiju su trenersku karijeru obilježila dva bizarna detalja –  prvi je da mu je angažman u bugarskom Levskom iz Sofije trajao jedan dan (oktobar 2013.), a drugi da je otkaz u Dinamu dobio u julu 2017. nakon što zagrebački klub pod vodstvom Peteva, nakon 12 godina, nije osvojio nijedan trofej! 

Nogometni savez BiH ima čak 19 komisija (ako je vjerovati podacima na oficijelnoj internetskoj stranici NSBiH), plus Izvršni odbor, i logično je pitati kako je takav trust mozgova odlučio da je Petev idealan stručnjak za klupu BiH?

Na osnovu kojih parametara su izabrali Bugarina? Da li možda njegova vizija idealno leži našim liderima Džeki i Pjaniću, da li forsira igru Italije iz 1982. ili Njemačke iz 2014.? Naravno, ovdje karikiramo, ali suština je ista – šta je to Petev ponudio što ne bi ponudio, recimo, neki trener iz naše Premijer lige?

Ozbiljno, kakva je razlika između Peteva i Husfera Musemića, Sergeja Jakirovića, Mladena Žižovića, Feđe Dudića… da ne nabrajamo sada svih 12 trenera bh. premijerligaša?

Ima li Petev zvučno trenersko ime? Ne. Nudi li genijalna taktička rješenja? Nismo vidjeli. “Izmislio” je novog Misimovića ili Barbareza? Ni to. Sve što smo dobili je jedna pobjeda u sedam kvalifikacijskih utakmica.

Ko ih i zašto bira

Pa u čemu je onda kvaka? Uz rizik da promašimo cijeli fudbal, usudit ćemo se ponuditi odgovor – pa kvaka je upravo u tome da Peteva i peteva, a prije svega načina na koji je izabran, ima još mnogo u svim strukturama NSBiH, ne ograničavajući se samo na teren! Loše igre, porazi, razočarenja… samo su posljedica, ali gdje su uzroci.

Oni nam sjede u silnim spomenutim tijelima NSBiH, biraju sebi slične. Neki i ne znaju zašto su tu i šta trebaju raditi, no oni su uvaženi članovi kojekakvih organa, njima se šalju pozivnice i materijali, dijele dnevnice za iscrpne sjednice i teške odluke koji njihove umne i sve druge potencijale naprežu do maksimuma, a cijela država s nestrpljenjem čeka šta će nam oni poručiti.

A za to čekanje i iščekivanje, šta ogromna navijačka masa dobije? Veliko ništa! Po principu “može nam se, na pozicijama smo i radimo šta hoćemo, ne moramo nikome polagati račune, a vi, kisnite, navijajte, derite svoja grla i dlanove”!?

Stoga je bilo ružno slušati zvižduke koji su odjekivali zeničkim Bilinim poljem prilikom izlaska sa terena Pjanića i Krunića u subotnjem debaklu protiv Finaca (1:3) kada je Petev odlučio da ih izvede.

Pravi krivci su u dubokoj pozadini, ušuškani zvučnim funkcijama i udobnim foteljama…

(raport)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here