trgovina-bosanskih-proizvoda-meri

Zašto da u močvari bh. fudbala, tom mračnom talogu politike, kriminala i korupcije stradaju oni najvrjedniji ili najkrhkiji, pitanje je koje se postavlja posljednja 24 sata. Ili ko je kriv pa je najpozitivnija sportska priča ljeta već prvog dana jeseni dospjela u crnu hroniku?

Mostarski Velež obilježio je ovo ljeto i u šest lijepih, srčanih i junačkih evropskih epizoda ocrtao jedno drugačije i pozitivnije lice Premijer lige. Kulminacija se desila 29. jula kad je na penale u Ateni iz Konferencijske lige izbačen čuveni AEK. Euforija u Mostaru, najeuforičnijem gradu na svijetu dosegla je historijske vrhunce, treneri i igrači šišali su se na ćelavo, a u svakom kutku zemlje, regije i bjelosvjetske dijaspore Rođeni su doživljavani u najmanju ruku kao da je ponovo 1986. ili neka druga godina zlatnog doba mostarskog kluba.

Vrijeme kad su Haris Ovčina, Omar Pršeš ili Mehmed Ćosić bili igrači koji su ulazili u oči i uši dječaka koji prvi put šutaju loptu i sanjaju da će jednog dana postati velike zvijezde danas izgleda tako daleko, kao da se nije desilo prije manje od dva mjeseca. Velež je danas zaslugom društveno-političkog i sportskog konteksta, ali i vlastite autodestrukcije grubo prizemljem oduzimanjem bodova, suspenzijom stadiona i predsjednika.

“Znači, imaš fudbalsku nepravdu jedan kroz jedan. I umjesto da fokus bude na kriminogenom suđenju, uradiš sve što je u tvojoj moći da se o njemu i ne progovori, jer si počinio neusporedivo gore stvari. I malo budi i to, nego – kao višnja na tufahiji – evo još i Hasićeve izjave o neodržavanju auta. Ispast će na kraju da je Veležov izlet u Evropu bio nešto najgore što mu se moglo desiti. Majstori autodestrukcije”, napisao je na društvenim mrežama jedan poznati Mostarac trajno nastanjen na najbližoj dijasporskoj adresi, onoj sarajevskoj.

Kako drugačije prokomentarisati prekid utakmice, s tim očito povezano spaljivanje automobila sudiji te kasnije izjave koje sve to relativiziraju ili ohrabruju?! Zar je Velež trebao biti taj na kojem će pući sva nepravda našeg nogometa i u oko kojeg će se materijalizirati sav nakupljeni gnjev prema sudijama i savezu koji se personificira u liku predsjednika, sestrića Milorada Dodika.

Najporaznije od svega dolaze poruke iz Hercegovine koje opravdavaju tu gnjevnu reakciju i kažu kako je jedino to preostalo.

“Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost”, napisao je drugi Mostarac, ogradivši se kasnije od nasilja, ali insistirajući na ostalom.

Sve ovo vrijeme raznim kanalima uspješno je građen kontekst u kojem je Velež prvi na frontu protiv Milorada Dodika te nacionalističke i secesionističke politike iz Banje Luke, gdje je nogomet, da parafraziram onu čuvenu izreku Carla Clausewitza – nastavak politike drugim sredstvima.

Velež se najglasnije od svih borio protiv domaće nogometne mafije, prvi prijetio istupanjem iz lige, na prošlom gostovanju Borca u Vrapčićima penalom u 89. minuti možda ostao i bez naslova prvaka, tako da sinoćnje nemile scene nisu bile bez ozbiljnih ranijih uzroka. Ipak, zar će donijeti išta dobro.

Velež je žestoko kažnjen, a iako ima podršku većine domaće javnosti, takmičenje će nastaviti u ligi u kojoj će ga savez i sudije sad gledati s još više neprijateljstva. Sinoć je objavljen rat i on će tek da uzme svoje žrtve. Žrtve bi prije svega mogli biti rad i trud sjajnog mladog trenera Feđe Dudića te Radovca, Zeljkovića i ostalih vrijednih ljubimaca mostarske publike.

Kazne možda padnu na nekoj apelacijskoj instituciji, posebno drakonska kazna predsjedniku kluba Šemsudinu Hasiću, koju ni savezni vlastodržac Vico Zeljković ne može tako lako argumentirati, ali ništa se drugo neće promijeniti. U Vrapčićima i Cernici, na Musali i u Blagaju, u Mahali, Zaliku i Tekiji, trebalo je možda imati malo više sabura, znati kad stati na loptu, vjerovati u Dudića i ekipu, a Vicu i njegove ostaviti nekom drugom na brigu, možda i Tužilaštvu BiH, koje kako se spekuliše potanko istražuje savez i njegove čelnike.

U Mostaru ništa nema kao drugdje i ništa se ne može mjeriti uobičajenim mjerlima. Nigdje drugo se ulazak u ligu nije slavio tako intezivno i dugo, nigdje plasman u Evropu nije doživljen kao konačna pobjeda dobra nad zlom i nigdje zbog pobjede u drugom pretkolu Konferencijske lige nije euforija parala nebo i zemlju, samo u gradu na Neretvi, između Huma i Fortice, samo na onim adresama širom svijeta gdje žive, bude se i sanjaju Mostarci.

Tako je i sa bijesom, gnjevom i negativnim osjećajima koji nakon velike euforije, pod pritiskom velikih nadanja, lošijih rezultata i nepravde izbiju na površinu. Mostar je to.

(klix)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here