Kada fudbalska reprezentacija Slovenije oduševljava na Evropskom prvenstvu sa igračima iz poljske i slovenske lige, onda nam je to uredu. Kada Rumuni sa igrčima iz domaćeg prvenstva i prosječnih turskih prvoligaša razbijaju ukrajinske zvijezde, i to nam je uredu…
A kada se u domaćim medijima skrene pažnja na igrača koji briljira u Poljskoj, Češkoj, Sloveniji ili nedaj Bože kvalitetnijem Portugalu, onda imate masu komentara domaćih stručnjaka koji sve znaju i koji su saglasni u jednom: „Nema taj kvalitet za reprezentaciju“ ili pak „Igra u slaboj ligi“.
I da to mahom pišu navijači neke reprezentacije koja je redovno učesnik velikih takmičenja, pa da razumijemo. Ovako, u većini komentara utrkuju se navijači reprezentacije koji na velikim takmičenjima skoro redovno gledaju Slovake, Poljake, vrlo često Slovence, na EURU već redovno i Albance. I mi smo bolji od svih, samo su svi drugi slučajno na Evropskom prvenstvu gotovo uvijek, a mi pored malih ekrana. Zanimljivo!
Kompatnost i predstava na terenu – prije renomea klubova!
Suština teksta zahtjevala je upravo ovakav uvod. Naime, vrlo često smo svjedoci kako nas brojni analitičari, forumaši, komentrori zavaravaju kako eto imamo dobru reprezentaciju sastavljenu od igrača iz solidnih evropskih timova, još samo da se nekako pronađemo. I upravo u tome jeste kvaka, dobra reprezentacija nipošto ne znači ona koja ima igrače u solidnim, pa ako hoćete i najboljim evropskim timovima.
Dobra i solidna reprezentacija kakva bi BiH trebala biti jeste reprezentacija poput Gruzije, Slovenije, Slovačke. Imati dobru reprezentaciju znači imati kompaktan tim na terenu, igrače koji se slažu i igrački razumiju jedni sa drugima. Reprezentacija je tim koji u godini igra u prosjeku 7-8 utakmica i kao takva treba biti jasno formiran tim, kompaktan, kvalitetno organizovan i posložen. I u toj jednostavnosti leži sva ljepota fudbala, dok kompikovanja najčešće znače strmoglav pad u provaliju.
Fali nam vic, kreacija i višak – to je više nego očito!
Da ocjenjujemo našu reprezentaciju nakon poraza od Italije, Engleske i Nizozemske, bilo bi nepravedno. Ali nakon remija protiv Mađara koji su onako protivnik po mjeri, itekako je uredu dati neki sud.
Realno govoreći, ni Mađari ni mi u Budimpešti nismo pokazali neku naročitu lijepu igru, osim što su domaći imali puno više šansi za gol. No dojam na kraju utakmice je takav da smo barem deset minuta imali igrača koji zna „stati na loptu“ ili lucidnošću i tehnikom napraviti višak, da smo mogli pitati Mađare kada žele da im postignemo dva gola i završimo utakmicu. Ovako, gledali smo trku, trku, trku sa mnogo patnje u prenošenju lopte prema naprijed i još više nepovezanosti između linija.
Zato je sasvim očito da nam prije svega trebaju igrači koji mogu ako ništa svojim ulaskom donijeti novi ritam, energiju, napraviti višak, stvoriti šansu kada se malo ko nada, postići gol „ni iz čega“, ispaliti je kao Endrick u sinoćnjoj utakmici protiv Stutgarta. Prevedeno- treba nam još neko ko će raditi ono što je radio Bajrakterević po ulasku na teren u Nizozemskoj. Osloniti se samo na golobradog mladića bio bi zaista harakiri.
Činjenica je da osim Bajraktarevića, u ekipi takvog nemamo. No imamo li na radaru nekog sličnog? Ako Matjaž Kek koji se ravnopravno bori sa Portugalom u osmini finala proteklog Eura, može pozvati Blažića i Janžu iz poljskih prvoligaša Lecha i Gornika, šta to nama fali da npr. priključimo najboljeg igrača Lecha i ponajboljeg igrača poljskog prvenstva, Dinu Hotića ili u proteklom kolu najboljeg igrača Cracovie, Ajdina Hasića?
Bez obzira što ne igraju u renomiranim evropskim klubovima i jedan i drugi imaju ono što nam je u ovom trenutku potrebno, vic, brzinu, moć da naprave višak, mogućnost da brzo prenesu loptu u protivnički šesnaesterac. Da li bi takvi Hotić i Hasić naš tim učinili kompaktnijm, sposobnijim i opasnjim? Apsolutno Da! Kada već nekako igrače sličnih profila u Realu i Bayernu, zašto onda ne posegnuti za igraćima Lecha i Cracovie? Bolje takve koji mogu i znaju nego nikakve!
Hotić i Hasić otvaraju mogućnost i drugih formacija
Silom prilika i u nedostatku krilnih igrača, naš tim osuđen je igrati u 3-5-2 formatu. Osim Bajraktarevića, BiH na proteklom spisku nije imala niti jedno krilo, ili možda jeste?
Uzmemo li u obzir činjenicu da je npr. Dženis Burnić u protekle dvije utakmice za svoj Karsruhe koji igra sjajno na otvaranju njemačke „cvajte“ igrao na poziciji krila, onda nam to potencijalno otvara nove mogućnosti.
Uz Bajraktarevića, te uz potencijalne pozive Hotiću i Hasiću, situacija se drastično mjenja, a naša reprezentacija i selelektor moglii bi imati daleko više opcija, a pogotovo priliku da se nekad odigra i nešto drugo osim 3-5-2, pogotovo onda kada je protivnik slabiji ili čak „po mjeri“.
Upravo zato nas raduju sjajne igre Hotića i Hasića u poljskom prvenstvu i vjerujemo da selektor Barbarez i pomoćnici pomno prate sve što se dešava.
Činjenica je da u ovom momentu naš tim bolno vapi za takvom vrstom igrača. Uostalom, Liga nacija u kojoj ćemo objektivno veoma teško zauzeti jedno od prva dva mjesta, možda je idealna prilika da se probaju razne kombinatorike i da se gradi okosnica tima za naredne kvalifikacije.
