Mirsad Dedić je oduvijek bio osebujan lik, jedan od onih koji se ne libi reći što misli, a upravo radi toga razgovori s njim nikada nisu dosadni. Ne služi se “Deda” učestalim floskulama, reći će ono što mu je u trenutku na duši, a mnogo toga je…

Golmana i igrača kao što je on nije bilo mnogo ispod našeg fudbalskog neba. Danas se može pohvaliti kako ima skoro 20 godina staža u poslu trenera golmana, ali bez obzira, to mu nije bilo dovoljno da bude u novom “staffu” reprezentacije BiH. To je ono što mu teško pada.

– Razočaran sam i to ne krijem. Po svim segmentima sam trebao biti tu, branio sam pet godina za reprezentaciju, uz to 17 godina radim kao trener golmana… Ako to nije dovoljno, ne znam onda šta je. Tokom svih tih godina radim isključivo sa prvim timom, od Sarajeva, Tuzla Cityja do Slobode, ali ima tu nekih drugih stvari o kojima ne bih javno. Ne bih da sikiram porodicu, otvoreno kaže Mirsad Dedić na samom početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.

Kako komentarišete početak mandata novog selektora Ivayla Peteva?

– Korektno. Kada sam razgovarao sa Petevom prije nekoliko mjeseci, upozorio sam ga, rekao sam mu kakav je naš narod. Ako pobijedimo Finsku, boljeg neće biti, a čim izgubiš… Ne možemo mi očekivati Bog zna šta, treba biti realan, nije ovo više reprezentacija kao što je bila.

Za reprezentaciju ste svojevremeno branili na 27 utakmica. Bili su to sami počeci našeg nacionalnog tima.

– Bilo je to lijepo vrijeme, nastupati za reprezentaciju svoje zemlje nešto je najljepše što se može jednom igraču nesiti. Bilo je tu sjajnih igrača, počevši od Kodre, Baljića, Hibića, Salihamidžića do Mujčina… Mi domaći smo za te koji su igrali u inostranstvu bili sirotinja, sažalijevali su nas kada vide kakva mi primanja imamo, a kakva oni. Tad su možda domaći igrači imali nekih 400-500 maraka platu u klubovima, a njima je to skoro bio kao ceh u kafani. Ipak, bez obzira na to sve, bili su jako korektni prema nama.

Vaša karijera satkana je od brojnih anegdota. Koju posebno pamtite?

– Uh, bilo je toga baš. Naročito je zanimljivo kada smo igrali sa Brazilom, sam put je trajao nekoliko dana, a kada sam se vratio u Sarajevu govorili su: A levata, dao mu Ronaldo gol sa 30 metara. E rek’o bolje da mi je Ronaldo zabio gol nego Čičkušić iz Budućnosti. Čudan je naš narod.

U Sarajevu ste bili golman, kapiten, kasnije i trener golmana… Je li bilo kakvih anegdota sa Ismetom Bajramovićem?

– Malo ljudi zna da sam u Sarajevu bio trener golmana. Doveo me Musemić, u prvoj sezoni smo osvojili Kup, a onda su oni osvojili i titulu 2007. godine. Ipak, tada nisam bio tu, otišao sam na polusezoni. Sarajevo tada nije finansijski bilo stabilno kao danas, prosječna plata bila je oko 700-800 KM, a meni je u tim okolnostima bilo bolje da se vratim u Slobodu za iste uslove. Barem nisam bio podstanar, imao sam svoju kuću. Uz to, imao sam i djecu. Morao sam misliti na sve, priča Dedić te se osvrće na Ćelu:

– S njim sam imao vrlo korektan odnos. Sa Ismetom što dogovoriš u kafani, to je kao da si kod notara ovjerio.

Okušali ste se i u inostranstvu. Jedno vrijeme ste branili u švicarskom Yverdonu.

– U taj klub me doveo predsjednik, ali trener me nije baš ‘mirisao’ i vidio sam kroz kratko vrijeme da jednostavno nisam dobrodošao. Kada danas spomenete nekome Švicarsku, odmah se misli o nekim novcima, ali ja sam tada imao uslove kao u Đerzelezu. Na kraju se taj transfer pokazao kao greška i po tome što sam zbog nebranjenja izgubio reprezentativnu status. Bila je opcija još da idem u Hercules, sjajni menadžer Dino Pašalić je to završio, ali… Mah, kakav sam tad bio, da mi je završio i Bayern, opet bih se vratio u Sarajevo.

Spomenuli ste da skoro 20 godina radite kao trener golmana. Imate li kakve ciljeve, je li to posao u kojem se vidite i u budućnosti?

– Iskren da budem, cilj mi je da idem u inostranstvo, to ću najvjerovatnije uraditi sa cijelom porodicom. Želja mi je da negdje vani otvorim školu za golmane. Šta i da postanem glavni trener? To je kod nas od utakmice do utakmice, nema perspektive u tom poslu. Uostalom, treneri golmana općenito nisu puno plaćeni. Ja za 10 godina mogu zaraditi ono što šef stručnog štaba zaradi za godinu. Preživljavanje je to.

Oni koji ga poznaju, reći će nam da sa Dedićem izvan terena najmanje mogu pričati o fudbalu.

– Ma, ne mogu stalno o lopti. Čitav život sam u tome, to mi je posao i još da kod kuće o tome… Nervira me to, pogotovo kada ‘vaz’ drže ljudi koji nisu šutnuli loptu, ali znaju sve i kako golman treba braniti i ovo i ono. Zato radije volim o životu da pričam, podvukao je Dedić na samom kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal. 

(Reprezentacija.ba)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here