Često su se fudbalki navijači pitali gde je i šta radi Predrag Spasić.

Stameni i beskompromisni defanzivac ostavio je dubok trag u beogradskom Partizanu, a igrama za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, zaslužio poziv slavnog španskog Reala iz Madrida.

Sticajem nesrećnih okolnosti (autogol protiv Barcelone na Camp Nouu), već poslije godinu dana morao je da napusti Santiago Bernabeu i da se preseli u Osasunu.

Mediji nisu imali milosti

Španski mediji nisu imali milosti prema stasitom Kragujevčaninu, koji je odmah po završetku karijere odlučio da se povuče iz javnosti i da pronađe mir u rodnom Ilićevu u Srbiji.

Poslije 30 godina ćutanja, rešio je da otvori dušu reporteru Anadolu Agency (AA) i da otkrije najzanimljivije detalje iz svoje bogate karijere:

“Meni ni dan danas nije jasno kako sam dao autogol protiv Barcelone. Neko je centrirao sa desne strane, golman Jaro se javio da će izaći na loptu, ja sam loše postavio glavu i umjesto da je izbacim u korner, ona je završila u mreži. Cijeli stadion je skandirao moje ime u pežorativnom smislu i to mi je najbolniji trenutak u karijeri.

Tu je definitivno završena moja priča s Realom, jer je predsjednik Mendoza poslije utakmice insistirao kod trenera Toschaka da me više ne stavlja u tim. Čak je u nekim intervjuima aludirao da sam namjerno postigao autogol, vjerovatno pod pritiskom javnosti. Nisam gubio nadu i dolazak Radomira Antića u finišu sezone uspio je nekako da me vrati iz mrtvih”, kaže Spasić.

Njihova saradnja u najtrofejnijem klubu na svijetu nije trajala dugo.

“Antiću sam se požalio da od dolaska u Madrid nisam imao normalne pripreme. Dao mi je dve sedmice da se spremim i obećao mi da ću igrati sve utakmice do kraja sezone. Tako je i bilo. Preporodio sam se i u dva navrata su me birali u idealni tim španske La Lige.

Namjestilo se da posljednju utakmicu u dresu Reala odigram u pretposljednjem kolu šampionata protiv Barcelone. Pobijedili smo sa 1:0, bio sam među najboljima na terenu i domaća publika me je ovacijama ispratila u svlačionicu.

Najljepša satisfakcija

To mi je bila najljepša moguća satisfakcija za sve što sam doživio pod vođstvom Toschaka, Di Stefana i Camacha. Realu sam kasnije kao član Osasune dao gol, što mi je također veoma prijalo, bez obzira na ubjedljiv poraz u toj utakmici”, prisjeća se Spasić svoje turbulentne karijere u madridskom velikanu.

Pored Antića, Spasić apostrofira imena još dva stručnjaka koja su imala presudan uticaj na razvoj njegove karijere:

“Golca sam izuzetno cijenio zbog njegovog hrabrog pristupa fudbalu i igre na gol više. Seo je na klupu Partizana dan uoči puta za Glasgow i znate i sami kako smo odigrali protiv Celtica.

Ta utakmica je ušla u sve anale srpskog fudbala, a meni je i dalje pred očima akcija iz 89. minuta kada sam centrirao iz punog trka u njihov šesnaesterac u nadi da će bilo ko od naših napadača uspeti da ugura loptu u mrežu.

Posrećilo se da je Milko odigrao idealan povratni pas, a Šćepović se u engleskom stilu bacio i zakucao pod prečku. Protiv Groningena je do izražaja došla klasa Milka Đurovskog koga smatram jednim od najvećih talenata u historiji našeg fudbala.

Šteta što nije volio da trenira i što je samo protiv jakih protivnika imao motiv da igra maksimalnim kapacitetima. Žao mi je zbog poraza od rumunskog Dinama. U Bukureštu sam dao gol poslije pravog karambola, ali smo u revanšu platili ceh lošem terenu u Podgorici i indolentnom pristupu pojedinih igrača. Kao da nisu bili svjesni šta dobijamo pobjedom i plasmanom u polufinale Kupa pobjednika kupova.”

Svaki detalj se znao

Ipak, jedan je Ivica Osim.

“Bez dileme najbolji trener s kojim sam sarađivao u karijeri. Kod njega je svaki detalj bio na svom mjestu i tačno se znalo šta je čiji zadatak.

Dokazao je da reprezentaciju ne čini 11 najboljih igrača u zemlji, već grupa momaka koja se najbolje uklapa u taktičke zamisli selektora i koja kao kolektiv funkcioniše besprijekorno. U mene je imao maksimalno povjerenje čak i u periodu kada sam sklonjen iz prvog tima Reala.

Nevjerovatno zvuči podatak da od debija protiv Švicarske u avgustu 1988. godine, nisam propustio nijednu utakmicu u dresu s državnim grbom. Povezao sam 30 nastupa u samo tri godine i bio jedan od rijetkih koji je na Svjetskom prvenstvu u Italiji odigrao svih 480 minuta.

A onda sam zbog žutih kartona izostavljen sa spiska za duel s Austrijom u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo i nikada me više nisu pozvali u reprezentaciju”, rekao je Spasić.

(Anadolu Agency)

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here