Slavica Popadić je ušla u anale jugoslavenskog sporta kao prvi ženski fudbalski sudija u SFRJ koji je dijelio pravdu i muškarcima.
“Ja sam, što bi se reklo, uvijek bila tatin prvi sin. Voljela sam muške sportove, da se družim s muškarcima, pa me je prirodno privlačio fudbal. Tako sam i odlučila da počnem sa suđenjem, normalno, od najnižih liga i išlo mi je dobro” – priča Slavica za Kurir.
Slavičinu ambiciju da postane internacionalac srušila su ratna dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije. Smješio joj se čak i Mundijal u Italiji, ali joj se ta želja nije ispunila.
“Da, trebalo je čak da idem na to Svjetsko prvenstvo, ali su nam uveli sankcije. Mislim da je trebalo da ide i jedna Portugalka sa mnom. Od toga nije bilo ništa.”
“I umjesto na Mundijal, ja odem na ratište. Meni je to bilo normalno jer sam služila vojsku. Čekaj, ako idu muškarci, kako da ne idem ja koja sam vojsku služila. Pisale su novine o meni tada, sjećam se naslova ‘Lijepo stoji pištaljka i puška’.”
Za rat se prijavila kao dobrovoljac.
“Nije bio drugog načina jer žene nisu zvanično primali. Na kraju mi odobre. Prošla sam Hrvatsku, Bosnu i Kosovo, gdje sam baš na današnji dan kad ste me pozvali ranjena. Bilo je to 1999, a proglašena sam ratnim vojnim invalidom.”
“Prvo sam dobila rješenje na 60% indvaliditeta, pa su mi smanjili na 40%. Penzija mi je oko 7.900 dinara. Inače, u isto vrijeme na Kosovu je bio i moj sin, on sa svojom brigadom, ja sa svojom. Vidjeli smo se samo 20 minuta” – priča Slavica.
